Kolumnisti i blogeri: Oči promatrača

Neisplakane suze naših života

Nedavno sam za posjeta bolnici bila i te kako sretna što, kada zatreba, znam zaglumiti.

Prijatelj je otišao na banalnu
operaciju, vađenje masne nakupine oko jedne žlijezde na vratu i svi su  pokazatelji govorili da bi to stvarno trebala
biti rutina slična vađenju mandula. Kad sam ušetala u sobu u bolnici bila sam
i te kao sretna što je njegova mama već bila tamo i tako sam prvenstveno
misleći na njene živce i strah (za sina jedinca) suspregnula svoju istinsku
reakciju – čistu paniku. Bilo mu je
naime, rasporeno, pa sašiveno, više nego pola vrata.

A kako ja, igrom slučaja,
znam kako izgleda rana od operacije vratnog dijela kralježnice (reže se također
na prednjem dijelu vrata, ali svega dva do tri centimetra) ovo je stvarno izgledalo zastrašujuće. Pravi
razlog za istinsku brigu.

Na sreću, osim
ogromnog reza sve je ostalo bilo u redu i on je nakon tri dana bio kod kuće,
gdje smo se nastavili zezati kako je idealan kandidat za sljedećeg hrvatskog
predsjednika. Jest da u Zagorju ima samo vikendicu i da su usta (od otekline)
bila nakrivljena na krivu stranu, ali kad je naša politika u pitanju zaista ne
treba sitničariti.

Sljedeći tjedan opet me čeka
bolnica. Prijateljica ide vaditi “šarafe” koje su joj ugradili u
potkoljenicu kada je pala izlazeći iz
tramvaja na savršeno zamrznut, a ne posoljen, zagrebački pločnik. Ovog puta to nije nimalo bezazleno, jer je
kada se polomila bila je na dvije operacije u samo 48 sati i poslije se
mjesecima oporavljala od dvije narkoze,
koje joj nisu nimalo dobro “legle”. I sada svi strepimo od treće, a
ona i od dugotrajnog oporavka koji je opet čeka.

I te su mi bolnice dale misliti.
Jesmo li već došli do vremena kad će nam priče o bolestima i bolnicama postati
svakidašnjica? Pa još jučer smo bili na međusobnim promocija, slavili prva
zaposlenja, feštali na svadbama i zalijevali rođenja nasljednika…? Istina je
da smo odradili i nekoliko pogreba, otišli su naši očevi i mama, ali stvarno je još prerano da počnemo brinuti za ljude naše generacije. A opet, kao
da nas stvarno ozbiljne boleštine sustižu sve ranije.

Znam da smo za mnogo toga sami
krivi, da plaćamo danak načinu života kojeg smo si sami nametnuli, ali ovo što
se u zadnjih nekoliko godina događa oko mene stvarno postaje razlog za uzbunu
– frajeri mlađi od mene imaju problema s
prostatom, prijateljica znatno mlađa od mene koja se bori s karcinomom dojke,
kolege koji u tridesetima pate od teškog dijabetesa, poznanici koji su u
četrdesetima imali infarkte i moždane udare… Kako zapravo ne paničariti?

Ponosna sam na svoj realni stav
prema životu, činjenicu da sam miljama daleko od svake hipohondrije, ali sve
sam češće na nekim kontrolnim pregledima: dojke, ginekolog, dermatolog,
kontrola štitnjače… Gdje je zapravo granica između pametnog čuvanja zdravlja
i pretjerivanja? Ne razumijem kada mi netko kaže: “Ma nisam već godinama
bila kod doktora, jer me strah što će mi reći”, a opet ne bih htjela
dozvoliti vlastitim strahovima (koji ponajviše potiču iz svega što se događa
ljudima oko mene) da zavladaju mojim životom.

I uvijek kada me tako sastave crne
misli, sjetim se najbolje i najpotresnije knjige koju sam pročitala na temu
gubitka zdravlja. Zove se “Neisplakane suze”, a napisao ju je čovjek
koji je, umirući od karcinoma, napravio rezime vlastitog života i zaključio da
je bolest došla zbog svih suza kojima nije dopustio da teku. Po meni u njegovoj se priči krije i neki utješni recept kojeg možemo svima
propisati: živite svoj život najbolje što možete, čuvajte se najbolje što
znate, i nađite neki svoj ispušni ventil – suze, smijeh, skokove padobranom,
meditaciju…

Ako ništa drugo možda nas to
pripremi na ono što (neizbježno) dolazi.

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo