Summer calls...

Ronjenje

Ponekad mi se čini da prečesto uđemo nesvjesno (ili svjesno) u kolotečinu života koja uglavnom ide pravocrtno. I sve to u našim glavama izgleda strogo definirano postizanjem određenog cilja, no očito ispunjenog obvezama koje nas blokiraju.

Blokiraju nas u nekim odlukama koje bi nas sigurno učinile sretnijima i ispunjenijima, koje bi nam osigurale skretanje sa glavnih tračnica na sporedne kolosijeke. I dok nas nešto i netko ne potakne na tako nešto, dok se ne oslobodimo predrasuda i strahova od novog, drugačijeg, ostat ćemo fiktivno zadovoljni s pokojim plodom svoga rada koji baš poput pokojeg putnika ulazi u vlak i nastavlja dalje pravocrtno bez skretanja sa svog smjera. No plodovi sazriju i otpadnu, putnici putuju i izađu, a nama će bogatstvo i raznolikost života na sporednim kolosijecima zauvijek ostati nepoznanica…

RonjenjeImao sam stav odbijanja prema ronjenju iz tri osnovna razloga: unazad par godina tijekom ljeta znam dobiti vrlo neugodne upale uha uzrokovane brojnim minutama provedenim u moru (iako je pravi uzrok istih vjerojatno vožnja motorom mokre glave. Drugi razlog je količina nakupljenog umora  kroz mnoge poslovne projekte i jedna strašna želja za više vremena koje želim provesti doma. A treći je ranije spomenuto pravocrtno kretanje i stav da uz sve aktivnosti koje imam mi ne treba još nešto što će mi sada u mjesecima visoke frekvencije radnih obveza uzeti minimum novih 40 sati mjesečno (toliko naime traje edukacija  1 stupnja)…

Ipak, imam uz sebe osobu u životu koja me, jednostavno poput skretničara, usmjeri na neke od brojnih sporednih tračnica koje vrve bogatstvom novih doživljaja. I tako sam gotovo bez pitanja skrenut na put koji me je, za početak, odveo 4 metra ispod površine vode. Nađoh se na dnu bazena obučen u crno neoprensko odijelo, sa maskom, dihalicom, perajama i 15 kg teškom bocom sa kompriniranim zrakom. Prvi put u životu sam proveo 40 minuta u jednom potpuno drugačijem okruženju, gdje je komunikacija svedena na nekoliko znakova rukama, gdje sigurnost uvelike ovisi o tvom partneru "binomu", i gdje je jedini zvuk koji čuješ prouzrokovan vlastitim disanjem… I bilo je divno, smireno, staloženo. Bez svakodnevnih problema, iritirajuće zvonjave mobitela i nervoznih vozača po cestama. Iako se trening događa jako kasno, i u krevet se ne uspije leći prije pola dva u jutro, naredno jutro je ljepše od prethodnog.

I imam osjećaj da će svako naredno nakon novog iskustva ronjenja biti još ljepše… A ronim tek po dnu ne baš čistog bazena u centru grada. Što li ću tek doživjeti kada izronim sa prvih 20 metara jadranskog plavetnila… Jedva čekam!

Hvala ti jube moja…

Orlando

 Prati nas na Viber Public Chatu!