Počela sam raditi sa 17. Prodavala sam fejk parfeme u Nami u Ilici. Ma što prodavala, gurala sam kupcima natopljene testere pod nos i pokušavala ih uvjeriti da je to isto kao original samo s malo većim udjelom alkohola.
Tako su mi rekli da objasnim i ja sam ponavljala kao papiga svaki dan po sto puta. Ponekad bih i prodala koji, a i morala sam naučiti stotinjak naziva i povezati ih s brojem boce iz koje se parfem točio.
Dolazila bih kući okupana u odurnu mješavinu svih mogućih toaletnih voda i olovnih nogu jer je sjedenje bilo zabranjeno. Tada sam upoznala mnoge žene koje su radile u robnoj kući, većina puno starije od mene, izmorenih lica, ali blagog osmijeha. Jedna od njih me vješto spasila od lokalnog pijanca kada je jednom prilikom ušetao u dućan i nije me prestajao gnjaviti. Sličnih primjera bilo je mnogo.
Naučiš poštivati ljude, novac i rad
U to doba sam prvi put shvatila kakvi su sve ljudi i zašto se ono kaže da je s ljudima najteže raditi. Kad su nam kasnije na faksu govorili da mi zapravo uopće ne znamo što je to opća populacija jer se družimo sa selekcioniranim uzorkom, uvijek bih se sjetila tog prvog posla i cijele palete ljudi koju sam svakodnevno sretala i odmah bi mi bilo jasno na što profesor misli. Na tom sam poslu naučila podosta o ljudima, ali i o sebi. Bolje rečeno, naučila sam samu sebe mnogo toga.
Primjerice, da se ne uzrujavam kad mi netko bezobrazno gurne ruku s ispruženim testerom, hladno izignorira moj najiskreniji osmijeh ili čak uputi koju uvredu. Naučila sam i poneki trik iz marketinga – kako su na primjer ljudi mamci jedni za druge i dva ili tri čovjeka okupljena oko štanda brzo će privući mnoštvo. Naučila sam tražiti i prihvatiti pomoć i povjerovala da neki ljudi zaista imaju dobre namjere iako ti apsolutno ništa ne duguju.
Najvažnije od svega, naučila sam poštivati rad i novac. Prije radnog iskustva mlada osoba ne shvaća koliko je novac često teško zaraditi, niti može u potpunosti cijeniti novac svojih roditelja i steći intrinzičnu potrebu da s istim tim novcem postupa racionalno i odgovorno. Drugo ljeto radila sam u velikoj trgovini s odjećom u trgovačkom centru. Nakon tog posla, sve su mi se ove lekcije još više urezale u glavu. Po deset sati stajanja dnevno u neudobnim balerinkama koje su bile dio ˝dress koda˝ u preklimatiziranom prostoru zbog kojeg sam na kraju zaradila i upala pluća i dolazila bih kući potpuno samljevena.
Ja, mlada djevojka u naponu snage. Pitala bih se kako takav posao izdržavaju starije žene koje doma još čeka poneko dijete koje treba okupati i nahraniti. Uobičajeni dan sastajao bi se od neprestanog slaganja i preslagivanja ogromnih brda odjeće u kaosu kupaca koji te neprestano potežu za rukav s besmislenim pitanjima. Nakon što bi odgovorio na sva pitanja, potražio veći broj ili uvjerio gospođu da ne izgleda predebelo u bijelim, pripijenim hlačama, na vlastiti bi užas otkrio da je hrpa odjeće koju si neumorno slagao zadnjih pola sata ponovno razbacana svugdje po dućanu. I opet sve iz početka.
Životna škola
Na ovom sam poslu počela cijeniti priliku za obrazovanjem. Namjerno naglašavam priliku jer osim što je dio mog obrazovnog puta postignut vlastitom zaslugom – učenjem i akademskim uspjehom, isto tako mi je darovana prilika da se obrazujem. Financijski, preko roditelja koji su me na to od djetinjstva poticali, zbog sredine u kojoj sam odrastala. Nemaju svi ljudi tu priliku, bez obzira na svoje sposobnosti i zato nisu ništa lošiji od mene koja sam završila fakultet. Danas se divim i poštujem ljude koji rade u uslužnim djelatnostima jer znam koliko je to teško zarađen kruh. Zbog svega ovoga šiznem na roditelje koji drže djecu pod staklenim zvonom i kažu ˝naradit će se u životu, neka ga˝. U nekim stvarima sam na čuđenje onih koji me poznaju pravi tradicionalist, a jedna od njih je da nema škole do životne škole. Jednom kad na svojoj koži nešto iskusiš, puno teže zaboravljaš. I zato danas kad sam na životnim prekretnicama i kad razmišljam o svojoj karijeri i onome što bih još željela ostvariti, zaista sam duboko zahvalna na svakoj danoj prilici, svakom teškom radnom iskustvu.
Zahvalna sam tetama iza pulta u dućanima, strpljivim i vrijednim, uvijek blagih osmijeha zbog kojih sam u mnogo pogleda preko noći odrasla i naučila kako izgleda život u kojem ti ništa nije darovano i za sve se trebaš boriti. To je lekcija broj jedan, vrijedna svakog loše plaćenog studenskog posla.
Foto: Shutterstock
