Puno se govori o fizičkim ovisnostima ljudi. A što je s onim psihičkim ovisnostima? One jednako tako dovode do krize, imaju slične simptome, duže traju te ih se teže riješimo.
Poznajem ljude koji su toliko ovisni o drugima da ih apsolutno ništa ne veseli u tolikoj mjeri i ništa nema toliku težinu ako nemaju nekog uz sebe. Slušam ih i razmišljam zašto si stvaraju toliki pritisak u kojem jedino vide svoju vrijednost i svrsishodnost u odnosu s nekim?
Ovisni o osjećaju zaljubljenosti, ostaju tragači cijeli život za tim podražajem. Većinu vremena su nezadovoljni jer činjenica je da većinu života, na žalost, nismo zaljubljeni.
Mnogima imponira i čini određeni užitak ako osjećaju da ih netko treba i da je vezan za njih. Uglavnom djeca tako vole svoje majke i ukoliko emotivno ne sazriju, traže u odrasloj dobi upravo nadomjestak takve vrste ljubavi. Vrijednost je imati odnose u kojoj onaj drugi nije ovisan o našoj ljubavi, ali onda se često osjećamo nesigurnima pa svjesno razvijamo međusobnu ovisnost. Ljudi se poštuju i vole onda kada su sposobni biti jedan bez drugog, ali su ipak odlučili živjeti skupa ili provoditi vrijeme zajedno.
Nijedna životinja ne doživljava samoću na takav način kao čovjek jer se osjeća dijelom šireg prirodnog poretka. Čovjekov strah polazi od činjenice da je ono od svih živih bića najzavisnije novorođenče.
Ja rado dijelim usamljenost od samoće. Samoću odabirem kad poželim biti sama sa sobom. Kad nisam u vezi s nekim ili društvu nije da ne mogu biti nego zato jer ne želim biti bilo s kim i dijeliti svoje vrijeme. Usamljenost je stanje duha. Čovjek može biti okružen s puno ljudi, a dalje biti usamljen. Oni koji sebe dobro upoznaju i počnu uživati sami u svom društvu nikad ne mogu imati osjećaj usamljenosti. Što je najbitnije, jednom kad se naviknu uživati u sebi, drugi oko njih će željeti biti dio tog društva. Kao magneti privlače ljude u svoju blizinu.
Često pitam one koji se žale na samoću: “Zašto očekuješ da će netko htjeti biti u tvom društvu kad ti sam ne želiš biti?“.
Ovisni o vlastitim željama, načinima razmišljanja i vjerovanjima o tome kakav život treba biti, a kakav ne, čini nas vječito neispunjenim.
Čovjeka ne čini nesretnim životna situacija nego ovisnički način razmišljanja. Ovisnost o drugima teže se prepoznaje jer se takve ovisnosti često kriju iza ponašanja koje je društveno prihvatljivo, za razliku od ovisnosti, recimo, o drogama. I jedne i druge ovisnosti nam uskraćuju da uživamo u onome što jesmo, a ne što smo u odnosu prema nekome ili nečemu.
Ovisnost, ma kakva bila, – štetna je navika. Velika je razlika “zakvačiti“ se za drugoga od povezivanja s nekim. Za čime, zapravo, žudimo: da budemo nečija potreba ili budemo voljeni?
Foto: Dubravka Strejček-Knežević, DS-studio
