Boraveći premalo u prirodi, a stalno okruženi umjetnim tvorevinama (koje su opet dio prirode, ali vrlo često nisu u originalnom harmoničnom obliku) više ne osjećamo da smo jedno sa svime što nas okružuje. A to stvara bol, strah i nesigurnost u život.
Mi smo
doslovce jedno tijelo, bez obzira što se čini da nismo „zalijepljeni“ za Zemlju
kao npr. biljke. Sastojimo
se od istih elemenata kao i svi ostali oblici u prirodi, samo u različitim
omjerima i formama.
21. lipnja prisustvovali smo slavlju ljetnog solsticija. Dana kada je najduži dan i
najkraća noć. Danu kada ima najviše svjetla. Solsticij se slavi od pamtivijeka,
a proslave se održavaju i danas u mnogim krajevima svijeta (od Stonehengea do
Višnjana i dalje). To je proslava Sunca kao simbola života i svjetlosti. Prema
mitskim legendama to je vrijeme kada se materijalni i duhovni svijet još snažnije
isprepliću i stapaju jedan s drugim.
Mi smo
prvi dan ljeta proslavili u Damanhuru – u Italiji. To je mjesto koje se nalazi
na jednoj od najvećih sjecišta energetskih protoka na Zemlji (Jer kao i mi i
Zemlja ima svoje žile kojima teče energija).
Istraživali
smo grad i hramove u tijelu Zemlje. Otvarala su se vrata po vrata grada ispod
površine Zemlje. Otkrili smo fascinantne oblike, simbole, prostorije, tajne
prolaze te mogućnosti koje posjedujemo kao ljudska bića.
Mi imamo
nevjerojatne potencijale, ali ponekada (nažalost prečesto) ostajemo inertni i
poluživi i tada se ne izražavamo kao ono što istinski jesmo. A istinski smo
jaaaako veliki.
Damanhurci
su, između ostalog, razvili sisteme komunikacije sa biljkama (a to možemo svi
mi, pitanje je na što usmjeravamo našu pažnju, sat za satom, dan za danom,
godinu za godinom).
Užurbanom
čovjeku komunikacija sa biljkom može se činiti kao potpuno beskorisna i
nepotrebna. Međutim, to je način komunikacije sa samim životom. Sve što postoji
posjeduje određenu svijest, živo je, reagira i mijenja se.
Kako naša
stanica u tijelu, tako i svaki djelić biljke i prirode. Priroda utiče na nas,
mi utičemo na prirodu.
I kakve to
ima veze sa našom užurbanom svakodnevnicom? Itekako ima veze, jer boravak u
prirodi i osjećanje prirode izoštrava našu percepciju. Približava nas onome što
uistinu jesmo.
Dolazimo u
sve veći sklad unutar sebe, počinjemo živjeti u sve većoj harmoniji, a tada smo
zdraviji, sretniji, ispunjeniji. Zar to nije bit svega? Ne možemo biti dobro
ako smo otišli daleko od svoje prave prirode. Svijet tehnologije koji smo
razvili izuzetno je koristan, ako se koristi na pravi način. No čini se da je
mnogo ljudi ostalo zarobljeno u njemu. A tada on nije u našoj službi, već smo
mi njegovi robovi.
Razmislite
koliko vremena provodite u prirodi? Možete reći: „Vrlo rado, ali nemam
vremena!“ Naravno i to je opcija, međutim današnje vrijeme postaje sve luđe i
luđe i onima koji neće biti dobro usidreni u sebi, osjećati zašto su ovdje,
shvatiti koliko priroda djeluje iscjeljujuće i osjetiti koja je prava relacija
čovjeka i prirode, početi će se dešavati da „pucaju po šavovima“, gubit će
smisao onoga što rade, naći se u depresiji ili nekim drugim neugodnim životnim
situacijama. Ovo nije savjeti; da bi bilo dobro provoditi vrijeme u prirodi,
već nužnost o kojoj ovisi sam život.
