Dečko vozi Porsche ali je vlasnik - mama

emina prsic

Ima dana kad se probudiš i čuješ samo poražavajuće vijesti: Kanada je doživjela veliki potres, Havaje očekaje udar tsunamija, američkoj istočnoj obali prijeti super – oluja "Sandy“, a ni sponzori nisu kao što su nekad bili. Sa svih strana prijete neke nove katastrofe.

Davne 1883. Puccini je skladao operu Manon Lescaut u kojoj naslovna junakinja jednostavno obožava novac, bogatstvo i lagodan život koji joj pruža potkoženi muškarac u kojeg nije zaljubljena. Glavna junakinja valjda nije ni sanjala da će se 1990. prvi put pojaviti u beogradskom žargonu izraz "sponzoruša" kako bi opisao žene koje su se u javnosti pojavljivale kao pratilje pripadnika nove skorojevićevske elite, naglo obogaćene u kaosu ratova. A moglo se dobro "skrpati“ uz mužjake rođene sa zlatnom žlicom u ustima ili uz one koji su naglo promjenili beštek iz javne kuhinje u zlatne.

Gospođica sponzoruša mogla je uživati u lijepim stvarima, autima, vilama, jahtama i hotelima. Voljela je nositi Gucci, Pradu i Fendi ne zbog toga što se razumije u modu nego zato što su to statusni simboli. Gospodin sponzor mogao je uživati u osjećaju da ga baš ona, umiljata kao lane a strastvena kao tigrica, čini sretnim. Nije mu problem ugoditi joj, skinuti joj zvijezde s neba jer zna da imati nju podiže ga iz sivila njegovog osrednjeg pomalo dosadnog i stereotipnog života.

On postaje faca u društvu jer ima najljepšu ljubavnicu, iako se nije rodio kao Apolon ili Casanova. Sada mu se ostvario dječački san pa djevojka koju je samo gledao na posteru iznad kreveta spava kraj njega.

Dobra high-class sponzoruša bila je uzor barem četvrtini mlade ženske populacije države Lijepe naše. Provlačila se takva simbioza 13 godina dok se iz prikrajka nisu pojavile brižne majke "zlatnih“ dječaka i svoje sinove odvele s igrališta, pokupivši sve igračke iz pješčanika. Pipa se naglo zatvorila, a žednih usta ostalo na terenu.

Došlo je neko vrijeme kad se od ničeg ne može odvojiit nešto. Pa se tako pretače iz šupljeg u prazno, a oni koji bi htjeli zadržati neki standard, za svaki slučaj panično prebacuju imovinu na ostatak živuće rodbine kako ne bi ostali i bez tih zlatnih zuba u ustima, s obzirom na sve veću popularnost otkupa zlata i srebra. Ljetos čitam naslov u susjednoj Srbiji: "Devojke iz Loznice okupirale kozmetičke salone kad su čule da će na pogreb Stojkovićeve majke doći cjeli tim nogometnog kluba Partizan“. Ne znam jesu li cure odahnule jer će sad imovina zaista biti Stojkovićeva ili se nadaju da ostatak momčadi posjeduje Porsche koji glasi na njih, a ne na mamu ili babu?

Uglavnom, sivi oblaci koji su se nadvili nad nekad tako vedrim nebom sponzoruša najavljuju olujna vremena s neisplativim ulaganjem čak i njima samima. Ni oluja Sandy ni tsunami razornih sila neće iza sebe ostaviti takvu pustoš kao kad počne izumirati sponzorirana vrsta.

Pa čak i nama običnim smrtnicima ostaje razmišljati koliko sve više s nepovjerenjem ulazimo u veze i brakove kada sve što imamo upisujemo na roditelje ili rođake do petog koljena. Gradimo stanove i živote na principu police osiguranja u slučaju elementarne nepogode zvane "razvod“ kako bi iz nje izašli što manje oštećeni.

 Prati nas na Viber Public Chatu!