Osim što novine čitam otraga prema naprijed, uhvatim se da počnem čitati i komentare ljudi na određene članke iz novina. Kad bi na tipkovnici postojale dvije tipke: Like i Dislike, ova druga bi se kod većine ljudi udubila od pritiskanja ili bi možda na njoj izblijedila sva slova. Brzi na potezanju okidača negodovanja, kritike i pljuvanja po drugima te njihovim pojavama, a tako teški na pohvalama i lijepim riječima.
I nema tu šale kod komentiranja na forumima. Ide se do kraja u vrijeđanju, omalovažavanju i sudi se gore nego na sudu za najgora kaznena djela. Ponekad pomislim da su pravo leglo destruktivnih emocija te da ljudi tamo redovito svrate po svoj dop. Prvo krene kritika na temu (osobu) iz članka, a onda se još istresu jedni na druge te fino počaste i idu dalje. Neki od njih vjerojatno vežu kravate i idu prema svojoj kancelariji, neki se vraćaju na šank, a neki taman brišu slinu s lica i čohaju se po guzici. Ali tu su da kritiziraju.
I nije bitno što se pljuje, ali kad se već pljuje, eto sloge. Zašto nam tako dobro ide u napadu, a toliko teško u obrani? Jesu li to osobne frustracije ili se ljudi jednostavno ne mogu radovati tuđoj sreći?
Osobno često razmišljam o sasvim drugoj krajnosti: jesam li dovoljno dala do znanja ljudima do kojih mi je stalo da ih volim i da sam sretna što su dio mog života? A onda mi je u subotu stigao e-mail. Bila sam sretna kao malo dijete kojemu se oči zacakle, a osmijeh razvuče od uha do uha. Odlučila sam ga samo u nastavku prepisati za ovaj petak. Jednom je rekao Georege Eliot: Ja želim ne samo da budem voljen, već da mi se to i kaže; svijet šutnje dovoljno je prostran s one strane groba.
“Prijateljice,
Da ti jednom napišem nešto što možda nisam rekla dovoljno: a to je HVALA ti što si uz mene u dobre i loše dane, i kad sam vesela i kad sam tužna i lijepa i ružna 🙂
Hvala ti što si na mojoj strani, što mi ukažeš kad odem u neki svoj film, što me pustiš da ponekad i pogriješim pa mi ne kažeš: ‘rekla sam ti’, što me pokrpaš kad padnem i dozvoliš da i ja budem dio tvoga svijeta. Što imaš povjerenje i razumijevanje i kad nismo u istoj fazi, što kužiš kad te ne mogu pratiti, a primiš me kada ti se želim pridružiti.
Hvala ti što si mi pomogla pospremiti sobu, okititi božićnu jelku, obrisala suze, donijela lijek, pozvala na Bajram, povela u Đžamiju, što si iskrena i ne glumiš, što si išla samnom u Crkvu i na fakultet kada nisam imala dovoljno hrabrosti sama.
Hvala ti što si otvorila prozor i unijela mogućnost u moj život da nekoga upoznam, što nisi osuđivala, ali si savjetovala, što si uvijek nasmijana, ali kada ti se ne smije to ne glumiš.
Možda mi i nisi rekla sve, ali puno toga slutim, znam kad pogriješim i kada te pročitam, nismo iste, ali smo jednake i slično drugačije, ali razumijemo se i to je poanta. Oprosti ako sam ponekada mušićava ili nervozna, što nisam više sudjelovala u organizaciji tvog rođendana, možda previše spavam i predugo sam budna, malo sam handrasta, čudnjikava i neuredna sa svojim životom 😉 baš onako boemski, ali trudim se biti bolja svakim danom i za tebe i sve one koji me vole, a i i koji me ne vole. Znam da ćeš reći da ne trebam to pisati i da ti to znaš, ali ja sam ipak željela….
Bit ću sretna ako u tvom planeru i dalje nađeš za mene mjesta 🙂
Tvoja prijateljica”.
