Zanima li i vas čime se točno bavi patolog? Jesu li scene koje gledamo u kriminalističkim emisijama istovjetne onome što se događa u sali patologa?
Sanja li patolog svoj posao i vladaju li i dalje predrasude o toj struci, saznajemo od prof. dr. sc. Marine Kos. specijalist patologije, redoviti profesor patologije na Madicinskom fakultetu u Zagrebu, ujedno i predsjednicom Hrvatskog društva za patologiju i sudsku medicinu HLZ-a
Što je patologija?
Patologija je medicinska struka koja se bavi proučavanjem i otkrivanjem izgleda i građe bolesnog tkiva ili organa u tijelu.
Treba razlikovati obdukcijsku patologiju, kojom se bolesti otkrivaju nakon smrti, i tzv. kiruršku patologiju, kojom se bolesti dijagnosticiraju biopsijom, odnosno na uzorku tkiva živog bolesnika.
1. Koliko se struka promijenila zadnje desetljeće?
U posljednjem desetljeću došlo je do strahovitih tehnoloških i dijagnostičkih napredaka u području kirurške patologije, dakle dijagnostike na živom bolesniku, i to u području dijagnostike zloćudnih tumora. Ponajprije se radi o imunohistokemiji i molekularnoj patologiji, metodama koje nam pomažu da na osnovi osobina pregledanog tkiva utvrdimo hoće li bolesnik imati koristi od primjene nekog od tzv. „pametnih“ lijekova.
2. Ima li interesa za specijalizaciju među studentima?
I da, i ne. Patologija sasvim sigurno nije jednako popularna specijalizacija kao recimo kirurgija ili otorinolaringologija, ali se ipak na svaki natječaj za specijalizaciju javlja određeni broj kandidata.
3. Što mislite koja je glavna zabluda o vašoj struci?
Ljudi misle da se patolog bavi samo dijagnostikom na mrtvim tijelima. To jest dio našeg posla, ali sve manji i manji. Mikroskopska dijagnostika uzoraka sa živog bolesnika najveći je dio našeg posla. Ljudi ne znaju da o patologu ovisi daljnje liječenje nego obično misle da su kirurzi ti koji postavljaju dijagnozu, jer im kirurzi, odnosno liječnici kliničkih specijalnosti dijagnozu saopćavaju.
4. Koje vrste patologije postoje i po čemu se razlikuju?
Razgraničenje na opću i specijalnu patologiju postoji samo na razini patologije kao stručnog predmeta u srednjim medicinskim školama, veleučilištima i na fakultetima. U općoj patologiji se podučava o razvoju i izgledu procesa bolesti koji su zajednički svim organima i tkivima u tijelu (recimo o upali, infarktima, novotvorinama), dok se u specijalnoj patologiji podučava o bolestima u pojedinim organskim sustavima tijela (recimo u krvožilnom, dišnom, probavnom sustavu itd.). U praktičnom radu patologiju treba razgraničiti na obdukcijsku i kiruršku, odnosno bioptičku.
5. Razmišljate li o osobi koja je pred vama ili je za vas ona samo posao?
To je individualno, kao i u svakoj medicinskoj struci. Kad se postavi dijagnoza dobroćudnog procesa, obično se o tome više ne razmišlja. Dijagnoza zloćudne bolesti vrlo često dovodi do razmišljanja o tome što će dalje s tim bolesnikom biti, kakva mu je prognoza.
6. Imaju li kolege predrasude prema vašoj struci?
Predrasude ne, ali nas mnogi kliničari tretiraju kao svoj „servis“, pa se na takav način i s nama ophode. Ono što još mnogi ne shvaćaju je da njihov posao bez naše dijagnoze ne bi imao nikakvog smisla, jer ne bi znali ni što je bolesniku, ni da li ga i kako dalje liječiti.
7. Proizlaze li iz Tv serija zablude o poslu patologa?
Apsolutno nikakva. Većina patologa u TV serijama se bave forenzičkom, odnosno sudskom patologijom, čime se kod nas bave sudski medicinari. Nasilne smrti ne spadaju u okvir našeg posla. Osim toga zablude o radu patologa proizlaze upravo iz takvih serija jer se tamo patologija povezuje samo i isključivo s mrtvim tijelima.
8. Kako se osjećate nakon posla, jeste li kao početnik imali problema?
Kako se tko osjeća je također individualna stvar. Nekad se zatvaranjem vrata zavoda može u potpunosti zaboraviti dnevni posao, a nekad, osobito ako postoje dijagnostički problemi, mikroskopske slike prolaze pred očima još satima. Da li patolozi početnici imaju problema trebalo bi pitati njih. Osobno sam uvijek voljela mikroskopiranje i vrlo brzo sam se navikla na svakodnevni posao.
9. Koji vam dio posla posebno nije drag?
Dva segmenta posla: intraoperativne biopsije, u kojima se u roku od 15-tak, do 20-tak minuta na smrznutom rezu tkiva, a dok je bolesnik još u narkozi na operacijskom stolu mora postaviti dijagnoza o kojoj ovisi daljnji tijek operacije. U tom segmentu je izrazito važna suradnja s laboratorijskim tehničarom koji izrađuje preparat, odnosno rez tkiva koji mikroskopski pregledavamo.
Drugi segment posla su obdukcije pobačene i mrtvorođene djece. To su na žalost najsvrhovitije obdukcije jer potvrđuju dijagnozu postavljenu prije smrti ili se njima otkrivaju bolesti koje se nasljeđuju ili u naknadnim trudnoćama mogu spriječiti. Činjenica da su one svrhovite ne umanjuje psihičko opterećenje koje one nose.
Foto: Shutterstock
Ana Abrahamsberg
