Uršula Tolj: Prijateljski sam nastrojena mama, a ne prijatelj svojoj djeci

Uršula Tolj

Gotovo da nema televizijskog formata u kojem se Uršula Tolj nije okušala! No, otkrila nam je o čemu još mašta, kakva je u ljubavi te zašto bira biti prijateljski roditelj svojoj djeci, ali ne i prijatelj.

Već ste dugi niz godina vjerni HRT-u. Možete li se prisjetiti svojih televizijskih početaka?

Oduvijek sam na HRT-u, s obzirom na to da sam počela raditi još tijekom studiranja. Mama je čula da Radio Rijeka ima audiciju i sugerirala mi je da se prijavim. Zapravo sam jako ponosna na tu audiciju jer nas se prijavilo jako puno, a kroz tri eliminacijska kruga odabrano je šest kandidata. Za otprilike godinu dana pokrenut je HRT 3, u sklopu kojeg smo radili Županijsku panoramu koja je trajala sat i pol. Kako je Rijeka uvijek bila moderan grad i grad glazbe, dio emisije bio je ispunjen takvim sadržajem, što je bio moj dio posla. S vremenom sam počela raditi Vidikon, Hit depo, Pravo vrijeme, a u Zagreb sam došla na poziv Ante Batinovića da mu vodim Vidikon. Prvo sam vrijeme putovala, a onda sam se iz Rijeke preselila u Zagreb i nastavila raditi kao honorarac punih 10 godina.

Ovaj kviz znaju riješiti samo pravi genijalci! Prihvaćate li izazov?

Kako ste zadovoljni svojim statusom na HRT-u i jeste li uspjeli ispuniti sve svoje poslovne ambicije?

Imam još želja, neke emisije nisam još vodila, poput kvizova, game showova i sl., a imam i neke ideje za vlastitu, malo složeniju televizijsku formu... Voljela bih samu sebe testirati i u tom dijelu posla. No puno sam toga već ostvarila, pa i ako se ne dogodi, neću biti žalosna.

Kojih se televizijskih projekata rado sjećate; za što vas vežu najljepše uspomene?

Na početku karijere dobivala sam pohvale za Vidikon i druge glazbene emisije, i to mi je puno značilo. No u jednom trenutku sam pomislila kako će ljudi misliti da mogu raditi samo glazbene emisije, a onda sam dobila poziv da radim u Informativnom programu. Vodila sam genijalnu ljetnu emisiju “Halo, Zagreb”, mozaičnu emisiju “Dan za danom”, radila reportaže i za sportski program. Za sve te projekte vežu me lijepe uspomene.

Jako sam voljela raditi i reportaže za Hrvatsku nogometnu ligu, jer obožavam nogomet; tada sam proputovala cijelu Hrvatsku i okušala se u formatu u kojem novinar nije samo narator i objektivni promatrač nego i akter. Kad su me počeli pozivati da vodim razne festivale, shvatila sam da poznajem puno ljudi iz tog svijeta, da se tu jako dobro osjećam i poželjela se vratiti glazbi.

Kad je čovjek dugo u istom poslu, pomalo se uljuljka u tu svoju rutinu, što je dobro za one koji vole biti u zoni komfora? Kako vi razmišljate po tom pitanju; volite li izazove ili radije igrate na sigurno?

Volim promjene, zato i volim ovaj posao. I doista, malo sam ispred kamere, pa malo opet iza... Za sada volim biti ispred kamere, a sigurna sam da će doći vrijeme kada to više neću htjeti.

Javnosti je manje poznato da ste aktivni i u pisanju tektova za neke naše glazbenike. Možete nam otkriti za koga ste sve pisali pjesme; iza kojih hitova stojite?

Oduvijek volim pisanje i stalno pišem; cijeli život zapisujem neke stihove. U jednom trenutku družila sam se s Markom Tomsovićem i zajednički smo napisali nekoliko pjesama, a jedna je bila jako uspješna, “Jedna noć” Maje Šuput iz 2003. godine. Onda dugo vremena nisam ni sa kim surađivala dok nije došlo do suradnje s Damirom Bačićem, koji je danas najpoznatiji kao autor i menadžer Mije Dimšić. Potpisujem pola albuma tamburaškog sastava Kas, a jedna je i njihov duet s Nenom Belanom; dvije pjesme napisala sam za Nikolinu Tomljanović, radila sam i s riječkom grupom Keops, Igorom Delačem, Davorom Radolfijem...

7 mudrosti koje su neki od najvećih umova svih vremena prenijeli svojoj djeci

Autorica ste i knjiga “Prvi put mama”, u kojoj ste pisali o iskustvu majčinstva, potom “Šaptalica”, “Uz kavu i čokoladu” te “Prvi put mama i drugi put”. Imate li u planu ponovno aktivirati se u pisanju?

Da, planiram, ali kad se malo smanje druge obveze. Naime, knjigu “Prvi put mama” napisala sam kad sam rodila sina i tada mi se dogodilo prvo zatišje na televiziji. Ukinuli su mi sve emisije te mi je ostao samo radio, pa sam “višak” vremena iskoristila na pisanje. Jako sam ponosna na tu knjigu, i danas me žene znaju zaustaviti i reći mi da im je puno pomogla sa savjetima. Kad se Ewa rodila, izašlo je i drugo izdanje. Druge dvije knjige su zbirke kolumni o muško-ženskim odnosima koje sam pisala za mnoge časopise. Nisam bila baš prototip kolumnista, onako kako ga često zamišljamo, da predaje tekstove u posljednji čas, jer sam poput prave štreberice uvijek imala u pripremi dvije-tri kolumne unaprijed.

Djeca su vam već velika; sin ima 18, a kći 13 godina. Kako se nosite s tim novim, odraslijim izazovima roditeljstva i je li pubertet baš tako strašan?

Najbizarniji trenutak mojeg roditeljstva bio je kad su me pozvali u Petrovu gimnaziju na predavanje o tome što je to pubertet. Pokazivali su nam prezentaciju, objašnjavali što se događa s mozgom djeteta, kako komunicirati...

Prezentirali su pubertet kao neko nerazumljivo stanje, kao da su svemirci došli i preuzeli našu djecu i sad nam daju upute za uporabu. A ja se jako dobro sjećam sebe u to doba i svojeg puberteta, ne treba mi pojašnjavanje tog stanja... I mogu reći da često vidim sebe u vlastitom sinu. No kao roditelj moram odgajati, usmjeravati, razgovarati.

Nerijetko mi se događa da na glas govorim jedno, a u sebi se smijem, jer znam da su neki postupci baš motivirani tim uzburkanim hormonima. Nije uvijek jednostavno, nije bilo jednostavno ni mojoj majci, ali svako vrijeme nosi svoje izazove.

Što vam je važno u odgoju djece?

Ima jedna stvar koju je moja mama ponavljala i koju je postigla s mojom sestrom i sa mnom, a to je da imamo otvoren odnos i ako se nešto kompliciranije dogodi, da prvo zatražimo njezinu pomoć. Tako gledam i na odgoj i komunikaciju sa svojom djecom. Želim da znaju da mi se uvijek mogu obratiti, ma što god se dogodilo. Od malena s njima puno razgovaram. Primijetila sam da mnogi roditelji podcjenjuju djecu dok su mala, ne razgovaraju s njima jer misle da ne razumiju.

Uvijek im nastojim objasniti zašto sam postupila na neki način; rekla bih da sam prijateljski nastrojena mama, a ne njihov prijatelj. Moja djeca znaju da ću uvijek biti na njihovoj strani. Svi mi znamo kad radimo nešto pogrešno i kad riskiramo, i zapravo znamo kad griješimo. Nije potrebno tada biti strog, kad se već upalo u nevolju. Prvo se nevolje treba riješiti, a onda razgovarati. Iako je lekcija već naučena.

Jesu li vam zrele godine donijele mudrost u poslovnom i u privatnom životu? Jeste li danas samouvjereniji?

Da, to je lijepa stvar koju će vam potvrditi svatko tko je došao u neke godine. Više se ne uzrujavam oko svega i svačega, znam koliko vrijedim, nije me tako lako pokolebati i svjesna sam svega što sam postigla, a to mi nitko ne može uzeti. Sve to donosi jednu lakoću življenja u odnosu na 20-e.

U užurbanom tempu života, kakav je, bez sumnje, i vaš, nije uvijek jednostavno pronaći vrijeme za sebe. No vi izgledate mladoliko. Koliko se brinete o izgledu? Vježbate li?

Kad razmišljam o tome zašto neke žene ne stignu redovito vježbati ili brinuti se na pravi način o prehrani, često pomislim kako su si zadale prevelike standarde koje onda ne mogu pratiti. Recimo, godinama odlazim na treninge dva puta tjedno, iako sam svjesna da bi za mene bilo bolje ići triput tjedno, no isto tako znam da bi to bilo teško ostvarivo zbog obveza. Odabrala sam ići laganijim tempom i tako nisam frustrirana, jer dva treninga tjedno uspijem gotovo uvijek odraditi. Godinama sam vježbala na vibracijskim platformama s osobnom trenericom Nives Pandžom, a trenutačno idem na zumbu, koja mi je zgodna za kondiciju, ali mi nije dovoljna za snagu, pa to nadoknađujem vježbajući doma.

Ovih 20 korisnih, nježnih i mudrih savjeta svaka mama mora pročitati

Slično je i s prehranom; trudim se hraniti zdravo, ali to je jako teško zato što mi tržnica zdrave i provjerene hrane nije u kvartu, pa prihvaćam varijantu u kojoj nekad jedem baš zdravo, a nekad i ne. Srećom, jako volim voće i povrće. Jedem i slatko, s time da nikada neću odjednom pojesti cijelu čokoladu, to mi nije fino: velika količina šećera me ne smiruje nego uznemirava.

Imam i brz metabolizam, koji se još dodatno ubrzao nakon poroda. Mislim da je bit u tome da čovjek mora biti realan u svojim mogućnostima i biti dobar organizator.

Vi ste, očito, dobar organizator, zar ne?

Moj je planer prepun obveza, ali da, dobar sam organizator. Znali su me mnogi, pa čak i mama, pitati kako sve to stignem. Nikad nisam smatrala da je to neki poseban uspjeh uskladiti sve privatne i poslovne obveze, meni to dolazi nekako prirodno. Možda to ima veze i s time što sam po karakteru – štreber (haha). Tek sam si nedavno dopustila da kad krenem čitati knjigu koja mi je teška, odustanem od čitanja. Ranije bih je pročitala do kraja, samo zato što ne volim nešto započeti, a ne završiti. Jednom sam napisala status na Facebooku (a ta me društvena mreža jednom godišnje podsjeti na to) koji me dobro opisuje: “Kvragu, bit ću dobra i u onome u čemu želim biti loša!” Jednostavno, kad dobijem neki zadatak ili obavezu, odradim to u cijelosti.

Što vas veseli kad ne radite?

Volim šetnje prirodom, putovanja, kave s prijateljima, vožnju biciklom, filmovi, knjige... Kad je lijepo vrijeme, mogu sve. Veseli me otkrivanje novih stvari. Kad nisam u prilici otputovati negdje u inozemstvo, volim istraživati Hrvatsku. Ima toliko lijepih destinacija izvan razvikanih turističkih ruta. Puno sam putovala po Europi, a sada bih voljela otići u Australiju. Ovo ljeto još nisam posložila, pa ako se dogodi neko daleko putovanje, bit ću presretna.

Stalno slušamo o važnosti preventivnih pregleda. Jeste li disciplinirani po tom pitanju?

Poslodavac nas šaje na sistematski pregled i redovito se odazivam. Ne treba biti hipohondar, ali treba biti odgovoran prema sebi.

Jeste li skloni alternativnim načinima brige o sebi?

Vjerujem da ima puno dobroga i u tome; moja trenerica mnoge je spasila od raznih komplikacija samim time što im je promijenila prehranu. Prehranom unosimo otrove, to je dokazano, pa vjerujem da je čišćenje organizma prvi korak kad se osoba suoči s bolešću. Mislim da je najbolji put uvijek negdje u sredini, kombinacija klasičnih i alternativnim učenja, te promatranje čovjeka kao cjeline. I na svojem sam se primjeru uvjerila u to.

Kad sam 1998. nastradala u prometnoj nesreći, prvo su mislili da su mi samo slomljena dva rebra, a tek se naknadno otkrilo da su mi rebra na dva mjesta probila jetru. Završila sam na hitnoj operaciji, a kad sam se oporavila, doktor mi je preporučio hodanje kao terapiju. Međutim, kako nisu odmah shvatili da mi se i nakuplja voda u plućima, a za to je potrebno mirovanje, moje me hodanje opet dovelo u bolnicu.

Ima li trenutačno u vašem životu mjesta za ljubav i kakav vas muškarac može privući?

Uvijek ima mjesta za ljubav. Kako sam i sama po prirodi dinamična, volim da je partner malo mirniji, da mi se veseli, da me razumije na način da razumije i dobre i loše strane. Naravno, i ja se trudim uzvratiti istom mjerom.

Možete li se opet jednog dana zamisliti u braku?

Netom nakon rastave rekla bih vam - ne, iako sam se i tada tajno nadala da ipak postoji vječna ljubav. Brak mi nije presudan, ali imam onaj jedan romantičan dio u sebi, pa se mogu zamisliti u vjenčanici na kakvom tulumu na livadi ili u šumi. Ne volim jedino sve te običaje koji se vežu uz vjenčanja, one stvari koje se kao moraju odraditi. Ništa se ne mora i u tome je ljepota.

Uršula Tolj: Ljeti znam ručati grožđe, a trenutno formu održavam uz - zumbu

Razgovarala: D. Petrov/magazin Ordinacija.hr

Foto: Pixsell

 Prati nas na Viber Public Chatu!