Za stotinu godina, sve novi ljudi

djeca, igra, zabrinutost, zabrinuto dijete

U velikoj shemi stvari, stotinu godina nije tako dugo. No jedno je sigurno: za stotinu godina, nikog od nas neće biti na ovom planetu.

A kad pomislimo na to, ta nas pomisao može ispuniti potrebnom perspektivom kad nešto doživljavamo kao krizu ili izvor stresa.

Ako vam pukne guma ili si zalupite kućna vrata, a ključevi vam ostanu unutra, što će to značiti za stotinu godina? A ako se netko ponese prema vama neugodno ili morate probdjeti gotovu cijelu noć radeći? Što ako vam je kuća nepospremljena ili vam računalo crkne? Recimo da ne možete otići na dugo očekivan i potreban odmor, niti kupiti novi automobili ili se preseliti u veći stan? Sve to i još puno toga postavi se u širi kontekst kad se gleda iz stogodišnje perspektive.

Baš jutros zatekao sam se na rubu uzrujavanja zbog krize na poslu. Došlo je do prebukiranja i dvoje mi je ljudi stiglo u isto vrijeme na sastanak Ono što me spasilo da se ne uzrujam prekomjerno bilo je to što sam se prisjetio da se za stotinu godina nitko ovoga trenutka neće sjećati, nikoga neće biti briga. Mirno sam preuzeo odgovornost za taj propust: jedan je pacijent bez problema pristao doći u drugo vrijeme. Kao i obično, to je bila "buha", koja je lako mogla prerasti u "slona".

 

"Ne mari za male stvari", Dr. Richard Carlson, str. 173.

Algoritam, Zagreb, 1998.

 Prati nas na Viber Public Chatu!