Kada najbolje namjere nisu najbolje za vaše dijete...

dijete, psiholog, Shutterstock 400451665

Kao humanist, zaista vjerujem da je svako ponašanje motivirano pozitivnom namjerom. Ali ni stare narodne mudrosti se ne zovu uzalud mudrostima. Ima jedna koja kaže da je put do pakla popločen najboljim namjerama. I ovako nadovezano jedno na drugo zaista ima smisla: naša najbolja namjera ne znači da je to što činimo ujedno dobro i za druge. Možda baš suprotno.

Svako dijete zahtijeva poseban pristup

Nedavno sam pričala s prijateljicom koja upisuje dijete u školu. Prije svakog upisa dijete mora proći niz pregleda. S obzirom da se radi o djevojčici koja je introvert i kojoj treba malo više vremena da se opusti u društvu nepoznatih ljudi (a što nema veze s dobi ili emocionalnom zrelosti), tako su i svi ti pregledi za nju relativno stresni. Ovisno o tome s kim djevojčica razgovara i njezina opuštenost raste ili se smanjuje. No, iskustva koja su malena i njezina mama prilikom tih pregleda imale nisu bila baš relaksirajuća.

Kako sam i sama introvert, diploma psihologa mi nije potrebna da bi shvatila da ne mogu svakom djetetu pristupiti na isti način. Neka djeca su pričljiva, otvorena i ne treba im puno vremena da steknu povjerenje u druge. A neka djeca su tiša, treba im više vremena da se opuste u nečijem društvu, nelagodno im je kada su sve oči uprte u njih.

Kao ovo tiše dijete, i ja sam u djetinjstvu često dobivala poruke da moja „mirnoća“ nije poželjna, da su druga djeca bolja jer su adaptibilnija od mene. No, da se vratim na kćerku od moje prijateljice – slično se dogodilo i njoj tijekom jednog od nekoliko pregleda. Kada je djevojčica ušla u ordinaciju, bila je vrlo tiha, spuštenog pogleda. Komentar odrasle osobe koja ju je trebala pregledati bio je: „Što si se tako stisla, pogledaj me!“. Malenu je taj komentar još više uznemirio i pogledom je tražila mamu. Ni to naravno nije naišlo na odobravanje već je uslijedila prijetnja kako mamu može poslati van i kako će onda „razgovor“ nastaviti same.

Između ostalog, trebalo je ići i na vađenje krvi. Djevojčica se boji vađenja krvi ali uredno sluša i ne dramatizira kada mora ići vaditi krv. Dok je sjedila i strpljivo čekala da joj izvade krv, niz obraze su joj krenule suze. I tu je bilo komentara: "Zašto plačeš, i prije su dolazila djeca još manja od tebe i nitko nije plakao!“.

Temperament i osobine ličnosti su nešto što ne možemo mijenjati

Ne sumnjam u to da su obje osobe imale dobre namjere i da su možda htjele pomoći djevojčici. No ona nije čula tu poruku. Iz njihovih izjava jedino što je mogla zaključiti jest da ona nije dobra, da su druga djeca koja ne plaču i koja nisu „stisnuta“ bolja od nje. Dijete nema sposobnost racionalizacije i ne može samo sebi protumačiti značenje nečijih riječi. Ne može samo sebi reći „ma ta žena je imala loš dan“ ili „ta osoba mi je samo htjela pomoći da se opustim“. Dijete zaključuje iz onoga što čuje. A čuje da ono kao takvo nije ok. Da su oni drugi bolji od njega.

Prihvatiti samoga sebe takvima kakvi jesmo nije lako, a još je teže kada naše osobine ne prihvaćaju drugi i šalju nam poruke da nismo dovoljno dobri. Temperament i osobine ličnosti su nešto što ne možemo mijenjati – kao što ne možemo ni visinu ili boju oči.

Možemo obući potpetice da budemo viši; možemo staviti leće u boji – ali kad tad i jedno i drugo ćemo morati skinuti. Kada je u pitanju naša osobnost, jedno vrijeme se možemo pretvarati da smo nešto što nismo kako bi udovoljili zahtjevima društva. No navečer kada liježemo u krevet sami sa sobom sve maske padaju. I tada je najvažnije kakvi smo sami sebi a ne drugima.

Drugi će nas uvijek zbog nečega osuđivati, kritizirati, htjeti nešto promijeniti na nama. I upravo zbog toga se ne bi trebali voditi njihovim zahtjevima – kako biti idealna osoba svima? Od najranijeg djetinjstva djecu treba učiti da budu idealna osoba sebi. Da vole sebe takvi kakvi jesu. Da prihvate tu svoju stranu koja se rasplače kada je tužna, da prihvate tog malog čovječuljka u sebi kojeg je frka kada je u novoj, nepoznatoj okolini. I to ne znači da se neće suočavati sa svim tim situacijama – hoće, ali će ujedno prihvatiti i činjenicu da je normalno da mu to nije najugodnije i da bi u tom trenutku radije čitao knjigu na osamljenoj plaži.

Svim roditeljima ali i onima koji rade s djecom želim da ostave utisak na te mališane i daju im poruku da su sasvim ok takvi kakvi jesu. To je univerzalni i najbolji pristup koji možemo imati u kontaktu s njima. I za to sigurno ne treba diploma koja djeci ionako ništa ne znači.

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!