Prihvaćanje prava i odgovornosti

Zadnjih 10-15 godina, djeca su postala vrlo svjesna svojih prava, što je iznimno vrijedno i važno. No, kako je onda došlo do toga da 10-godišnjak “prijeti” svojim roditeljima da će nazvati telefon koji nudi pomoć djeci ako mora jesti ono što ima za večeru, ako mora napisati zadaću i tome slično? Kako je došlo do toga?

Sigurna sam da će neki roditelji
zaključiti da je to odraz prezaštitničkog i prepopustljivog odgoja te će reći da
njima samima nije padalo na pamet da se suprotstave svojim roditeljima. Danas,
uz znatno veće znanje većine roditelja o odgoju, uz veliki pristup informacija,
nekima se može učiniti da u tome leži uzrok neposluha i prijetnji njihove
djece. Neki roditelji se ozbiljno plaše postupaka vlastite djece.

U čemu je onda tajna – uz učenje
o pravima, izuzetno je važno da se paralelno s tim uči i o odgovornosti koja ta
prava donose te o posljedicama naših izbora. Ako znam da imam izbor i prava,
moram znati da imam i odgovornost uz to. Naravno, djeca nemaju istu odgovornost
kao što imaju odrasli, međutim, iznimno je važno da odmalena uče kako njihovi
postupci imaju različite posljedice. Pri tome bih naglasila da to ne znači da
su djeca odgovorna kako će se drugi osjećati niti su ona ta koja mogu odrediti
hoće li se netko osjećati dugo loše ili ne zbog njihovih postupaka. Ipak, djeca
imaju odgovornost koju ćemo pokušati približiti kroz primjer.

David je 10-godišnji dječak koji je
vrlo drag, umiljat, mazan, pametan. Silno se voli igrati i u igri je iznimno
maštovit zbog čega je omiljen u društvu. Problemi učestalo nastaju kada mu
odrasla osoba postavi neki zahtjev. Zapravo, između njega i njegovih roditelja,
posebice s majkom, konfliktne situacije nastaju svakodnevno oko naizgled
bezazlenih stvari.

Davide, kako je danas bilo u školi? Pita ga mama.
Pusti me na miru, što me sad to pitaš! Odrješito odgovara David.
Je li se nešto dogodilo u školi? Imaš li kakvu domaću zadaću? Pita
ga dalje strpljivo mama, pokušavajući ignorirati njegov prethodan ton.
Što me sada tu piliš?! Ljutito odgovara David. Zlostavljaš me, ti si zločesta, pusti me, zvat ću policiju da te
odvedu!

U ovom trenutku mama se osjeća
prilično frustrirano, napeto, živčano, ljutito, tužno i razočarano što njezin
sin tako razgovara s njim. Ljutito i na rubu suza, mama mu kaže:

Već sam ti 100 puta rekla da ne možeš se tako razgovarati sa mnom! Danas
nema kompjutora!
Za par minuta, David joj kaže: Mama, oprosti. i najnježnije je zagrli.

Mama se rastopi, potpuno
izgubljena u situaciji, ne zna više što da kaže i misli, pa ga nježno zagrli i
poljubi.

Što se dogodilo u ovoj situaciji
između mame i Davida? Iz nekog razloga, koji ne možemo zaključiti iz ovih par
redaka, David je snažno reagirao na mamino najobičnije pitanje. Je li mu se
nešto dogodilo u školi zbog čega je tako loše raspoložen? Reagira li tako svakodnevno
na ovo pitanje? Ne voli li pisati zadaću jer uvijek misli da će
nešto krivo napisati? Ne da mu se razmišljati o školskim obavezama odmah
po završetku škole već ima potrebu se malo odmoriti pa onda se vratiti na
školske obaveze? Je li je umoran, gladan? To su pitanja koja mogu roditelju
pomoći da dođu do uzroka zašto se dijete tako ponaša, odnosno razgovara.

A kako bi se Davida moglo naučiti
o uzrocima, izborima i posljedicama njegovog ponašanja? Primjerice ovako:

Davide, kako je danas bilo u školi? Pita ga mama.
Pusti me na miru, što me sad to pitaš! Odrješito odgovara David.
Baš ti se ne da sada odgovarati na to pitanje i želiš da te pustim na
miru!  Empatički, bez kritiziranja, odgovara
mama i dodaje: Vrlo bih rado znala kako ti
je bilo u školi danas i što imaš za zadaću, ali možemo to ostaviti i za
kasnije.

David šuti. Ulaze u auto. Dolaze
kući. Nakon pola sata, mama kaže:

Davide, vrijeme za domaću zadaću.
A neee. Pisat ću je za pola
sata. Odgovara David.
Vjerujem da ti se ne da pisati zadaća sada, ali vrijeme za to. Možeš izabrati
odmarati se još 10 minuta pa onda pisati zadaću ili možeš izabrati da odmah
ideš pisati zadaću. Što biraš? Mama mu daje izbor.

Pisat ću zadaću za pola sata.

Davide, znam da želiš pisati zadaću tek za pola sata, ali to nije
izbor. Možeš izabrati ići pisati zadaću za 10 minuta ili možeš izabrati pisati
zadaću odmah. Što biraš? Strpljivo, ali odlučno govori mama.

Za 10 minuta! Odgovara David.
U redu, očekujem onda da ćeš se za 10 minuta ustati, otići u svoju sobu
i napisati zadaću.
Aha.

Nakon 10 minuta David ne odlazi u
sobu. Mama dolazi i kaže:

Davide, izabrao si da pišeš zadaću za 10 minuta i da ćeš sam otići u
sobu. Vidim da to nisi učinio. U čemu je problem?
Ne da mi se pisati zadaću, to je dosadno. Želim se još igrati pa ću
onda pisati zadaću.

Znam da bi se i dalje htio igrati igrice, ali to više nije moguće.
Možeš izabrati ići sada pisati zadaću kako si rekao da budeš pa ćeš nakon što
napišeš zadaću imati vremena igrati se igrice ili možeš izabrati da sada ne
ideš pisati zadaću i onda biraš da se ne igraš igrice više danas. Niti sada
nisi poslije. Što biraš? Strpljivo, ali odlučno pita mama.

David se nevoljko ustaje i
namrgođen odlazi u sobu. Nakon što je napisao zadaću, dolazi je pokazati mami i
veselo obznanjuje kako je sada vrijeme za igricu.

Ovo je primjer kroz koji se
provlači priznavanje djetetovih osjećaja i želja, postavljanje granica i
davanje izbora djetetu. To je ujedno tema o kojoj se govori na 4 radionice u
programu “Terapija igrom za roditelje“. Navedeni program počinje 6. ožujka 2013., a
vode ga Tatjana Gjurković, psiholog i terapeut igrom i Tea Knežević, bacc.
psiholog. Zbog vrlo ograničenog broja mjesta u jednoj grupi, najviše do 8,
prijave su obavezne. Više informacija kao i izvršenje prijave možete obaviti
kod Tatjane na tatjana@centarproventus.hr
ili 095 804 3982.