Školski (ne)uspjeh

Skola, ucenici, tinejdzeri

Školski neuspjesi djetetu mogu ozbiljno narušiti samopouzdanje, pomoći možemo razgovorom i podrškom, nikako ucjenama i inzistiranjem.

U zadnje vrijeme (a posebice kako se približava kraj školske godine) sve češće nam se obraćaju očajni roditelji čija djeca nikako ne mogu postići zadovoljavajuće rezultate u školskim klupama. Budući da im o tim rezultatima ovisi i upis u srednju školu ili pak na fakultet, nije neobično da je zbog toga cijela obitelj pod stresom - ponajviše samo dijete kojemu školski neuspjeh može ozbiljno narušiti samopouzdanje.

Što učiniti u situaciji kada djetetove ocjene krenu silaznom putanjom?

Prije svega, smatram da je vrlo važno da se svaki roditelj ponaosob zapita koliko su njegovi kriteriji visoki i što za njega znači neuspjeh. Često se događa da roditelji čija je ljestvica postavljena vrlo visoko (ili uslijed vlastitog perfekcionizma ili uslijed usporedbe s primjerice starijim djetetom) neuspjehom smatraju ocjene koje, realno gledano, nisu loše. Nerijetko mi se događalo da iz razgovora s roditeljima steknem dojam kako njihovo dijete pada godinu, a na upit kakve su točne ocjene dobivam odgovor da se radi o trojkama i četvorkama, eventualno nekoj dvojci.  

Svako dijete ima svoje kapacitete, interese koji posredno utječu na njegov uspjeh. I dok iz perspektive roditelja taj uspjeh izgleda kao neuspjeh, iz djetetove perspektive to ne mora tako izgledati. Sjećam se jedne majke koja je komentirala kako je s novcima koje je isplatila za sinove instrukcije iz matematike tijekom srednjoškolskog obrazovanja mogla kupiti jedan prosječan automobil: njezin sin, iako vrlo inteligentan, već je u srednjoj školi pokazao kako ga matematika ne interesira i kako je ona za njega "nužno zlo" koje mora proći kako bi u konačnici upisao glumačku akademiju. Njezin sin je u svom naumu i uspio, a matematika je i danas za njega kao odraslog čovjeka potpuno beskorisna. Stoga prije nego procijenimo da naše dijete ima problem, valja se zapitati jesu li te ocjene odraz njegove nesklonosti pojedinim područjima.

Ukoliko djetetove ocjene naglo krenu u negativnom smjeru uslijed promjene sredine/škole ili određenih životnih događaja, tada je iznimno važno pružiti podršku djetetu. Okrivljavanje djeteta za školski neuspjeh i inzistiranje da što prije "popravi" situaciju u školu, mogu samo stvoriti dodatni pritisak i frustraciju na dijete koje već evidentno ima probleme. Razgovori, podrška a u nekim slučajevima i uključivanje u tretman kod stručnjaka ključni su kako bi dijete vratilo samopouzdanje i krenulo prema naprijed.

Adolescentima je važno mišljenje vršnjaka

Ponekada dijete, silno želeći se uklopiti u društvo vršnjaka, može namjerno zapostaviti školske obaveze i pritom zaredati negativne ocjene. Adolescentima je više nego ikada u ovoj dobi važno mišljenje vršnjaka, a uklapanje u društvo znatno doprinosi njihovu samopouzdanju. Ukoliko je u tom društvu nepopularno imati dobre ocjene, ukoliko je popularno biti u buntu, negirati autoritete kao što su primjerice profesori, tada i dijete može podleći tom utjecaju. I u ovom slučaju važno je razumijevanje roditelja, razgovori, podrška i izgradnja djetetova samopouzdanja s porukom da nas i drugi prihvaćaju kada smo sami u skladu sa sobom. Ako imam dobre ocjene u školi i izgrađen vlastiti stav i mišljenje oko toga, i drugi će me poštivati i prihvatiti takvog kakav jesam iako sami možda ne dijele moje mišljenje.

Jedan od razloga koji mogu uzrokovati da dijete, unatoč trudu, i dalje ne postiže zadovoljavajuće rezultate jest taj što možda uči na način koji mu ne odgovara. I dan danas se sjećam da sam kao dijete uvijek imala svoju metodu učenja: tijekom predavanja bi marljivo zapisivala sve što bi profesorica govorila, a kada bi isto gradivo doma učila, ponovno sam ga zapisivala svojim riječima na papir. Kada bi me netko pitao zašto ne učim na glas umjesto bespotrebnog pisanja, nisam imala odgovor – jednostavno mi je to pisanje pomagalo da gradivo ostane zapamćeno.

I kada bi me u školi ispitivali, točno sam mogla vizualizirati stranicu, grafikon ili sliku s koje sam učila. Danas znam da pripadam onom djelu populacije (45 posto) koji najlakše uči tako da vidi ono što mora zapamtiti. Vizualci na predavanju često pišu – jer moraju vidjeti tekst da bi ga zapamtili. Vole grafikone, slike, powerpoint prezentacije a kada se radi eksperiment dovoljno im je da samo vide kako se isti radi. Teško prate verbalne upute (osim ako ih pritom ne zapišu). S druge strane, auditivci (oko 15 posto populacije) vole verbalne upute. Na predavanju im je dovoljno samo slušati kako bi zapamtili gradivo – buka i inzistiranje da pišu ono što predavač govori ih ometaju. Učenje naglas je nešto što im može pomoći da bolje zapamte gradivo. I na kraju, u populaciji ima čak 40 posto onih kojima nije dovoljno ni vidjeti ni čuti, već im je nužno da na neki način prođu kroz iskustvo kako bi nešto zapamtili.

Kinestetičari su oni koji najbolje pamte tek ako sami nešto naprave: njima su potrebne vježbe i eksperimenti kroz koje moraju proći kako bi uspješno pohranili informacije. Njihov način učenja je možda sporiji nego onaj od vizualaca – čisto iz razloga jer samo prolaženje kroz iskustvo zahtjeva više vremena. Nažalost, naše školstvo je najviše prilagođeno vizualcima i auditivcima, a tek će organizacija nastave iz pojedinih predmeta biti prilagođena kinestetičarima. U savjetovanje se najčešće i uključuju roditelji s djecom koja pripadaju ovoj skupini i kojima dosadašnje metode (najčešće vizualne i/ili auditivne) ne pomažu u usvajanju gradiva. Kada shvate koji je najbolji sistem učenja za njih (a ne onaj prekopiran od prijatelja/sestre/roditelja koji su drugačiji od njih), tada najčešće nestaju i problemi u školi.

S kojim god da se problemom dijete pojavilo, na kraju je najvažnije da dobije poruku roditelja da ima njihovu podršku i da će zajedničkim snagama pronaći način kako će ga riješiti. U konačnici, osim samog uzroka uvijek je važnije što ćemo sada konkretno učiniti s problemom s kojim se suočavamo. Možemo ga ignorirati, možemo se ljutiti ili se pak možemo okrenuti ka njegovu rješavanju. A sigurna sam da je to i poruka koju svaki roditelj želi poslati djetetu: problemi su izazovi na putu do cilja. Zar ne?

Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)

 

 

 

 Prati nas na Viber Public Chatu!