Postoji jedno uvjerenje koje ponekad čujem, prvenstveno od žena, a kaže da je muškarac dijete u obitelji. Ako vjerujemo da je on doista dijete, velika je vjerojatnost da će to i postati. Godinama ćemo ga sasvim nesvjesno gurati u tu ulogu, a on će se vrlo vjerojatno prilagoditi. Potrebno je izmijeniti svoj stav.
Ovaj sam tekst počela pisati inspirirana čestim komentarima koje nekako idu pod zajednički nazivnik “žene su ovakve”, “muškarci su onakvi”.
Naravno postoje razlike vidljive na prvi pogled i postoje razlike koje su uvjetovane evolucijski. U gene nam se zapisalo ono kako su naši preci predaka živjeli u svoje vrijeme. Muškarci koji su oštrili kamenje i lovili divljač, i žene koje su ostajale u pećini i čuvale djecu.
A postoje i razlike u koje nas se gura, što bismo rekli, kulturološki i koje se manifestiraju u obliku ograničavajućih uvjerenja koja nadalje formatiraju naše ponašanje. Objasniti ću koliko god je to u mojoj moći.
Postoji jedno uvjerenje koje pokoji puta čujem, prvenstveno od žena, a kaže da je muškarac treće, ili četvrto dijete u obitelji, ovisno o tome koliko prave djece ta obitelj ima. Tu izreku smatram krajnje uvredljivom kako za muškarce tako i za žene. Zašto za muškarce vjerojatno je jasno; stavlja ih se u poziciju manje sposobnih, manje snalažljivih, manje organiziranih… Malo je čudno da jedna osoba koja primjerice vodi firmu od 50-tak ljudi nema sposobnosti upaliti veš mašinu. Naravno, osim žena, odgovorne za takvo stanje i igranje uloga smatram i muškarce. Ponekada se uljuljkaju u ulogu djeteta i ubiru plodove, što bi se u psihologiji zvalo, sekundarne dobiti – udoban život i prepuštanje odgovornosti za promašaje svojoj ženi (“takav je jer si ga ti odgojila”). Za sve trenutke u kojima žena vodi brigu o svemu, kada planira, pakira, pegla, hrani, pere, organizira vikende u prirodi plaćaju cijenu gubitka vlastitog dostojanstva – ista se prema njima ponaša s visoka, kao da su mentalno zaostali.
Psihologinja objašnjava zašto smo se svi zaljubili u Šimu Vrsaljka i naše Vatrene
Zašto je to po mom mišljenju uvredljivo za žene? Pa zar nismo sposobne naći partnera, čovjeka kojeg ćemo voljeti kao muškarca, s kojim ćemo dijeliti sretne trenutke i brige, s kojim ćemo smišljati izlaz iz životnih teškoća i s kojim ćemo uživati u radostima roditeljstva? Zar se zaista zadovoljavamo s infantilnom spodobom koja, prema ovom stereotipu, ne zna ništa drugo nego okretati programe na TV-u?
Krivnja je na ženama?
Je li naš muškarac u početku braka bio drukčiji, je li pokušavao biti pravi partner “u dobru i zlu”? Kako i zašto se izmijenio? Koliko smo same, nesvjesno, pridonijele tome očekujući da će postati ono u što su nas majka, otac, mediji… uvjerili da muškarci jesu – velika djeca?
Pigmalion efekt ili Samoispunjavajuće proročanstvo
Odgovor na ovo pitanje možemo potražiti u jednom efektu znanom u psihologiji, a zvan je Pigmalion efekt ili Samoispunjavajuće proročanstvo.
U jednom je američkom istraživanju praćen školski napredak skupine djece s istim koeficijentom inteligencije, podijeljene u dvije podskupine. Za djecu iz prve je profesorima rečeno da imaju natprosječni kvocijent inteligencije te da se od njih očekuje postizanje vrhunskih rezultata, u odnosu na djecu iz druge skupine. U kasnijem ispitivanju sve djece, očekivanja su se ispunila – prva je skupina pokazala znatno bolji uspjeh u odnosu na drugu, a jedina razlika među njima temeljila se na očekivanju profesora: profesori su nesvjesno više radili i više očekivali od djece koju su smatrali darovitijima, dok su manjim očekivanjima od onih drugih doprinijeli njihovom zaostajanju.
Ovako izgleda život s alkoholičarom
Drugim riječima, ako vjerujemo da je naš partner dijete u obitelji, velika je vjerojatnost da će to biti. Godinama ćemo ga sasvim nesvjesno gurati u tu ulogu, a on će se vrlo vjerojatno prilagoditi, jer i ta uloga nosi svoje prednosti. Ako pak svoj stav izmijenimo, prihvatimo biološke razlike, i partnera pogledamo očima ljubavi i razumijevanja možda nećemo vidjeti dijete, već muškarca koji ima sve sposobnosti i resurse biti partner u pravom smislu te riječi. Ako se vaš partner ponaša na način primjereniji djetetu upozorite ga na to, pitajte ga što može učiniti po tom pitanju, nemojte se i vi uljuljati u odnos simbioze u kojem vi glumite roditelja, a on dijete. Na kraju se sve svede na to da sami ne možete, a zajedno vam je teško.
Kako je tekst i počeo s tim da ne volim generalizacije iz čega proizlaze ograničavajuća uvjerenja, tako sigurno ne mislim da sve žene svog partnera doživljavaju kao dijete. Ovaj je tekst pisan za šačicu onih koje to misle.
Foto: Shutterstock
