Ljetovanje s društvom: Jeste li fleksibilni na godišnjem odmoru?

Shutterstock 293820560

Ako ste ikada ljetovali u društvu, onda postoji i velika vjerojatnost da vam je nakon tog odmora bio potreban još jedan odmor... No šalu na stranu, ljetovanje u društvu s ljudima koji imaju potpuno drugačije potrebe i navike od vas može zaista zahtijevati puno kompromisa, prilagođavanja i fleksibilnosti.

Ovisno o vašem temperamentu, nekome to može biti prilično izazovno. Nismo svi isti i ne nosimo se svi jednako s promjenama. Nekome su one izazov a nekome su prilično stresne.

U ovom članku bavit ćemo se onima kojima te promjene nisu pretjerano drage kako bi im do idućeg godišnjeg odmora pomogli da se što bolje pripreme za takve situacije i da im odmor bude zaista odmor.

Koje su navike vama važne?

Sama sam tip koji ima svoje rituale koje ne voli mijenjati izuzev u ekstremnim situacijama (potres, poplava, bolnica i slične nepogode). Prije jutarnje kave ne funkcioniram i moram priznati da mi je ta kava prilično važna. Ako nema kave – pa, onda je bolje da me ne sretnete.

Mogu li ljetna prijateljstva ostati trajna?

Osim te kave, drugi prilično važan uvjet u mom odmoru je obrok. Pravi obrok, ne sendvič. Za taj obrok mi nije ništa teško – ako je potrebno propješačit ću pola svijeta da nabavim sve potrebne namirnice za ručak, a nije mi problem ni kuhati ni oprati suđe – čak ni na odmoru. Ali, bez obroka pretvaram se u onog zločestog Gremlina.

Rekla bih da su to dvije najvažnije stavke koje su mi neophodne da bi bila zadovoljna svojim odmorom. I oko njih sam prilično rigidna. Imam još svojih navika i mušica, no oko svega drugoga sam spremna na kompromise. Oko ove dvije stvari nisam. I to sam shvatila na jednom ljetovanju.

Ljetovanje s društvom

Naime, jednom sam ljetovala s društvom koje je imalo potpuno drugačije navike od mene. Ujutro nikome nije na pamet pala kava – dok sam se ja doslovno tresla od nedostatka kofeina, oni su se bacili na doručak. S obzirom na njihov obilan doručak, ručak je bio sasvim sporedan. Logično, zar ne? Ali ne i meni. Nikako mi nije bilo jasno kako mogu jesti prije prve kave. No, ne samo to – mom čuđenju nije bilo kraja kada sam shvatila da kave nema ni nakon doručka! A kada oko podneva nitko nije spominjao ručak, mom strpljenju je došao kraj. I tako sam se ja nekoliko dana čudom čudila i prilagođavala se opciji doručkovanja bez kave i ručka u obliku „uhvati što možeš“ sve dok nisam primjetila kako se počinjem ljutiti.

Kako mi se taj osjećaj nije sviđao (a u kombinaciji s kofeinskom i proteinskom apstinencijom nije moglo završiti dobro), shvatila sam da zapravo sama sebe sputavam i da društvo nema nikakve veze s tim. Nitko me nije sprečavao da ujutro odem na kavu i zadovoljim svoj ritual koji mi je zaista važan. Niti da isplaniram ručak za taj dan. Sama sam tako odlučila kako ne bi ispala nefleksibilna. No zapravo ne zadovoljavajući svoje potrebe za onim što mi je važno i mrgudnim raspoloženjem uslijed istoga u konačnici je rezultiralo ljutnjom i rigidnošću. I tada sam imala onaj „aha efekt“ – fleksibilnost nije apsolutno prilagođavanje drugima – fleksibilnost je u isto vrijeme i rigidnost (u stvarima koje su nam bitne) i popuštanje (oko stvari koje su nam manje bitne). Kada sam posložila u glavi prioritete, rekla sam društvu da dok oni doručkuju idem na kavu, a nakon toga smo mogli planirati (ili ne planirati) što dalje. Uz obavezni konkretni ruča. I nitko me zato nije smatrao čudnom – oni su nastavljali sa svojim ritualima, a ja sa svojim. I do kraja ljetovanja svi smo ostali živi.

Ako su vam ikada u životu govorili da nije pristojno reći što želite i trebate i da se morate prikloniti većini – pa rekla bih da ste tada na dobrom putu da u sebi gomilate ljutnju. A gomilanje ljutnje nikako ne može uroditi nečim pozitivnim.

Naravno da trebamo voditi računa o tome kako ćemo nešto reći i da prije svega trebamo osvijestiti što nam je zaista bitno – no nikako nije nepristojno na ok način reći ono što želimo i trebamo. Jer ako ne kažemo drugim ljudima što nam je potrebno, kako oni to mogu znati? Kako nekome tko funkcionira posve drugačije od nas može pasti na pamet da je nama potrebno nešto sasvim drugačije? Isto kako je meni jutro bilo nezamislivo bez kave i kako sam bila uvjerena da svi tako funkcioniraju – e tako je nekome bitan doručak. I neće mu ni na kraj pameti pasti kava (kao ni meni doručak). Zato moramo reći. Drugi nam ne mogu čitati misli. Odgovornost je na nama da se pobrinemo za ono što nam je bitno. A to nije nimalo nepristojno.

Teško odgojiva djeca – mit ili istina?

Rekla bih da je u svim segmentima našeg života važno pobrinuti se za svoje potrebe – kako u privatnom tako i u poslovnom svijetu. Dok se god prepuštamo „sudbini“ i ne činimo ništa za sebe, bit ćemo nezadovoljni. Osim ako sudbina ne funkcionira nama u prilog. Ako ste nezadovoljni na poslu – što možete promijeniti da to nezadovoljstvo isčezne? Možda nećete odmah mijenjati posao (iz objektivnih razloga), ali na što možete utjecati dok ste tu gdje jeste? Ako ste se vratili s godišnjeg odmora i ne osjećate da ste napunili baterije – što možete napraviti da se osjećate bolje, da ih napunite na barem 40%? Preuzmite stvari u svoje ruke! Osjećaj je puno bolji od onog osjećaja bespomoćnosti.

Nekada nije lako mijenjati stvari koje nam ne odgovaraju

Nekada nam treba podrška u toj promjeni. I zato su tu stručnjaci koji vas mogu usmjeriti i pomoći vam da popravite kompas. Kada osposobite kompas možete ići kamo god želite. Zar to nije puno bolje od toga da vas stalno netko drugi navigira i usmjerava na puteve na kojima ne želite biti?

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!