Halo, doktore!

Vi pitate, naši liječnici odgovaraju

info

Prijavite se u svoj račun kako bi mogli postavljati pitanja liječnicima. Nemate korisnički račun? Učlani se.

Postavite pitanje

P: Anksioznost i konstantne vrtoglavice

Objavljeno 09.09.2013.

Psihološki problemi

Poštovanje! Imam 30 god,u zadnjih godinu dana "bolujem" od anksioznog i paničnog poremećaja, depresije nije bilo ni u jednom trenu. Antidepresive nisam nikada pila,samo helex prema potrebi. Liječila sam se kod psihijatrice kognitivno bihevioralnom terapijom,koja je jako urodila plodom. Zaista sam se osjećala kao da nikada ništa nije ni bilo. Psihijatrici iznimno vjerujem, izvukla mi je živu glavu. Prije nekoliko mjeseci mi je umrla baka, za koju sam bila jako vezana, a odmah tjedan dana poslije je moj najbolji prijatelj počinio suicid, nakon čega mi se opet javja anksioznost. Paničnih napada gotovo da i nema, tu i tamo, ništa strašno. Ono što mene muči su konstantne vrtoglavice, ali ne u vidu da mi se okreće prostorija, više kao nekakva mantanja, i to traje po cijele dane. Zanima me, da li je ta fizička senzacija simptom anksioznosti, odnosno, koliko je moguće da to traje konstantno 2 mjeseca, svaki Božji dan, po cijeli dan. Nemam nekog straha, ali me ometa u svakodevnom životu. Čekam na termin kod psihijatrice, pa bi bar okvirno htjela čuti vaše mišljenje dok ne odem k njoj. Ispričavam se na dugom postu, i unaprijed zahvaljujem.

Poštovana! Moj odgovor je pomalo ograničen “pretpostavljanjem” činjenica u vezi s vama – jer se ne poznamo u psihoterapijskom kontekstu. Naime, lako je napisati da su te neobične vrtoglavice moguće psihološkog porijekla, osobito kad znamo da postoji prethodna priča o panici koja se javlja kao, također, psihološki problem. Ako tako gledamo na to, onda također nije teško povezati simptome s gubicima koje ste doživjela kao uzrocima. I tu se nameću pitanja oko okolnosti tih gubitaka, jer ovako koliko vidim preko kratkog teksta mislim da imaju karakter traumatskih gubitaka (ako ne već svaki posebno onda ovako u kratkom vremenskom razmaku zajedno, da). A to čini također razliku. Dalje moje razmišljanje ide preko pitanja jeste li u ovom zadnjem periodu osjetila da ste u žalovanju za njima? Žalovanje kao proces koji uključuje različita zbivanja uglavnom ne smatramo nekim poremećajem nego normalnom reakcijom. Naravno da nije laka, osobito ako su osobe za kojima žalujemo važan dio našeg života. Ako su sve pretpostavke u prethodnom tekstu manje više točne, onda je dobro pokušati prihvatiti žalovanje kao proces kojeg treba proći, makar bilo teško prisjećati se gubitaka, značaja tih ljudi, tugovati, plakati, govoriti o njima s drugim ljudima itd. U tom kontekstu vaši tjelesni, tj. “vrtoglavi” simptomi mogu biti stramputica kojom povrijeđena duša spontano traži način da ju manje boli. Mislim da svakako trebate razgovarati o tome sa svojom terapeuticom i da će moje općenite pretpostavke naći neki konkretniji nastavak razmišljanja kod vas dvije.