Znam da me mrzite jer sam Cigan, ali pomozite!

muškarac s leđa

Zavada dviju romskih obitelji, s adresama u dvama rubnim zagrebačkim naseljima, traje već dulje. Tko je posijao sjeme mržnje, znaju samo oni.

Svjedoci posljednjeg sukoba, koji se prije nekoliko dana odigrao u dvorištu obiteljske kuće na zagrebačkoj periferiji, znaju jedino da ono što su vidjeli neće dugo izbrisati iz glave.

Zatražio čašu vode, a kad ono...

Sve se odigralo munjevito, pa ni samim očevicima nije skroz jasno kojim se redom drama odvijala, a, uostalom, niti kako se razotkrio dvadestogodišnji Rom, koji se dotad skrivao na tavanu pomoćne zgrade u jednom od dvorišta. U svakom slučaju, izbezumljeni je mladić s tavana lupio pravo na leđa, životinjski prestravljen odbio se od zemlje i preskočio u susjedno dvorište. Od zapanjene žene zatražio čašu vode, povratio crveno, krv, prvo po sebi, a onda i po parkiranim automobilima.

Zavapio je: "Znam da me mrzite jer sam Cigan, ali pomozite!” Vodu mu nitko nije pružio, većina je ionako virila iza zatvorenih prozora, a uskoro je bilo jasno i pred čim mladić tako panično pokušava uteći.

Krupan muškarac, također Rom, približavao se s debelom batinom. Iza njega, na cesti, oko parkiranog kombija, čekala je cijela skupina... 

Izbjegnuto novo nasilje

Nasreću, netko je na vrijeme pozvao policiju, krupni se povukao prema parkiranom automobilu i novo je nasilje izbjegnuto. Brzo se stvorila i hitna pomoć koja je odvezla okrvavljenog mladića. Hepiend?

Samo ako nas ne smeta što se u toj gunguli nitko nije snašao i pružio mu čašu vode, i samo ako smo spremni prečuti grozomornu rečenicu nasmrt preplašenog mladića: ”Znam da me mrzite jer sam Cigan...” Tko zna je li momak stvarno nešto skrivio svojim progoniteljima ili tek ispašta nečije tuđe grijehe, no za ovu priču to i nije najvažnije. 

Puno je važnije ono što nam je nesretnik svojim vapajem za pomoć tresnuo u lice. Otkrio je kako se među nama osjeća svakoga dana, i kad nije progonjen; dok prolazi ulicom, kad uđe u autobus, kad zakorači u dućan..., Tako mu je, očito, bilo i dok je sjedio u školskoj klupi. 

Dojučerašnji dječak vjeruje da ga mrze čak i oni kojima se nije zamjerio, svi ne-Cigani. Naravno i nasreću, vara se. Ali, na puno smo mu načina dali za pravo misliti kako za njega nema mjesta među građanima prvog reda. Romi nemaju iste početne pozicije kao većina u našem društvu, niti jednake šanse, pa ne čudi što su im i životni putevi drugačiji.

Svaka svjedodžba o još jednom završenom razredu za romsku je djecu i dalje veliki uspjeh, a fakultetska diploma ravna čudu.

Tim je tužnije kad se u čak u Skupštini našeg glavnog grada, iz usta pojedinih zastupnika, čuju prigovori na visinu stipendija za romske učenike i studente (umotano u usporedbu prema kojoj mali Romi dobiju više novca od ‘naše’ djece koja se odluče za deficitarna zanimanja). Nećemo ponovo o različitim startnim pozicijama, ali koliko je to previše kad se želi pomoći onom tko silno želi iskoračiti iz slike, možda površne i pune predrasuda ali defintivno skupne, o Romima koji samo prose, štancuju dječurliju, žive od doplatka i socijalne pomoći, džepare... Da je mladić iz naše priče imao takvu priliku, vjerojatnije je da bi danas, poput većine vršnjaka, trčao za nekim poslom i curama, umjesto tuđim dvorištima u strahu za goli život. 

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!