Tijekom svoje dugogodišnje prakse, znala sam imati zajedno u sobi po dvoje i više djece. Tako me više puta zapanjilo kako se ti mališani, djeca od svoje tri ili četiri godine, izvrsno razumiju.

 Nama
odraslima s lakoćom su prevodili što je rekao jedan od njih, čiji govor nam
nije bio razumljiv. Djeca su automatski ispuštene ili zamijenjene glasove
nadopunjavala pravima i u potpunosti razumjela što njihov novi prijatelj
govori.

UčenjeU toj dobi, naime, djeca još uglavnom ne
primjećuju i ne zamjeraju nečiji drugačiji govor. To se javlja tek kasnije, ali
još uvijek prije polaska u školu. Zato je u slučaju djece s teškoćama u razvoju
govora i jezika vrlo važno kako odgajatelji, a kasnije i osnovnoškolski,
srednjoškolski, pa i sveučilišni nastavnici reagiraju na njihov govor.

Mucanje je poremećaj koji je najzapažljiviji u
predškolskoj dobi
i kada ga u dobi od četiri do pet godina djeca počinju
zapažati, jako je važno kako će se vrtićki odgajatelji postaviti prema djetetu
koje muca i prema komentarima druge djece. To je važno razdoblje za
izgrađivanje stavove djece prema vlastitim govornim sposobnostima, kao i prema
različitostima među ljudima.

Dijete koje muca ili ima neki drugi primjetljiv
poremećaj govora nije dobro izostavljati iz aktivnosti koje uključuju govor,
iako se može činiti da ćemo im tako olakšati život. Kako znamo da se u pravilu
ne muca kada se govori uglas s nekim, vješt odgajatelj ili nastavnik osmislit
će aktivnosti u kojima će dijete koje muca govoriti ili čitati u paru s
djetetom tečnog govora. Isto tako, lakše je govoriti kada govorom pratimo neku
manualnu aktivnost. Zato će djetetu koje muca vjerojatno biti lakše govorom
opisivati ono što radi.

Osim toga, u svakoga se uvijek može naći neka
vrlina, talent, nešto u čemu je dobar i što možemo pohvaliti. Ako učenik nije
brz u govoru ili čitanju, bilo zbog mucanja, teškoća u čitanju ili disleksije,
možda će se jako dobro i lijepo znati izraziti crtežom ili nekim drugim
izrazom. Zašto mu ne bismo pružili i tu mogućnost?

UčenjeJako je važno da nastavnici znaju prepoznati
poremećaje u komunikaciji
i razlikovati ih od lijenosti, nemara ili sniženih
kognitivnih sposobnosti djeteta. Nadam se da se danas više ne događa da vam na
prvi logopedski pregled dođe učenik sedmog razreda osnovne škole zbog sumnje na
poremećaj u učenju, da bi se pregledom ustanovilo kako se radilo o izuzetno
pametnom dječaku, koji ima disleksiju i muca. Kako je moguće da se do trinaeste
godine ne prepoznaju tako izraženi poremećaji koji ometaju i pisano i usmeno
izražavanje?!

Nastavnici koji poznaju i prepoznaju poremećaje u
komunikaciji znat će izdvojiti njihove simptome i ocjenjivati učenikovo znanje.
Oni će znati da učenik koji muca ne bi smio dobiti nižu ocjenu u recitiranju
pjesmice, jer “ne bi bilo fer prema drugim učenicima, koji su je recitirali
tečno da dobiju istu ocjenu”. Oni će znati i da nije dobro ocjenjivati točnost,
ujednačenost i čitljivost rukopisa u pisanom uratku djeteta s disgrafijom.

Ako to znaju, nastavnici će moći pronaći načine
individualiziranog pristupanja
svakom djetetu, prema njegovim sposobnostima i
afinitetima. I opet, najbolje je kroz razgovor s učenikom/studentom (i
roditeljima) pronaći najbolji pristup na obostrano zadovoljstvo!

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo