Prof. Vladimir Trajkovski: “26 000 Hrvata je autistično”

Što je autizam? Kod koga se i kada javlja? Kako autisti uspostavljaju kontakt s ljudima? Odgovore na ta i brojna druga pitanja saznali smo iz razgovora s prof. dr. Vladimirom Trajkovskim, stručnjakom za autizam iz Skopja. Profesor Trajkovski jedan je od osnivača i glavni savjetnik udruge “Trisomija 21” u Hrvatskoj. Udruga se bavi poremećejem autizma, ali i Down sindromom, čije ime i nosi.

“Autizam nije
bolest! Definira se kao biološki poremećaj mozga koji utječe na komunikaciju i društvene vještine, a javlja se do treće godine života. Sasvim pouzdani uzrok
autizma nije poznat. Obuhvaća spektar poremećaja koji se kreću od blagih do
teških stupnjeva. Zastupljen je kod 60-ero djece na 10 000 rođenih, a češći je
kod muškaraca nego u žena (4:1).

Slučajevi
autizma zastupljeni su u različitim kulturama i kod svih socijalnih
klasa. U Hrvatskoj, po posljednjoj procijeni (2009. godine), 26.000 osoba je
zahvaćeno većim ili manjim stupnjem autizma“, rekao nam je prof. Trajkovski. Naglašava kako je važno otkriti o kojem se poremećaju iz autističnog spektra
radi:

Aspergerov poremećaj je oštećenje sa stereotipnim ponašanjem,
interesom i aktivnosću. Tu govor ne kasni, intelektualni razvoj i adaptacija
nije znatno u oštećenju. Zamjetno je oštećenje na području općeg funkcioniranja, a javlja se prije 4. godine.

Rett sindrom u kojem je prenatalni i perinatalni psihofizički
razvoj do 5. mjeseca uredan, no nakon toga se javlja usporen rast glave, zapravo
krajnjem ishodu prijeti teška psihomotorna zaostalost.

Hellerova psihoza u prve dvije godine obilježava normalan
razvoj, no do 10. godine javlja se značajan gubitak već usvojenih vještina.
Gubitak je dvojak  tj. izostaju govor, socijalizacija i motoričke vještine.

Kod razvojnog poremećaja postoji teško oštećenje jednog
dijela ili blago oštećenje na više područja razvoja.

Kako biste nam ukratko opisali osobu
s autizmom?

Prvi koji je
dao opis simptoma bio je dr. Leo Kanner, dječji psihijatar iz bolnice u
Baltimoru, koji ih je 1943. godine opisao kao osobe koje su u nemogućnosti uspostaviti
kontakt s ljudima. Iz razgovora s roditeljima došao je do zaključka kako su
takve osobe same sebi dovoljne, zatvorene u ljušturi svoga svijeta, najsretnije kada su
same, aktivne kada nema ljudi u blizini, potpuno nesvjesne okoline, bez
mogućnosti ostvarivanja društvenog odnosa, poput hipnotiziranih osoba. Navodi
kako je to zapravo ekstremna autistična osamljenost koja prezire, odbacuje i
ignorira sve što dolazi iz vanjskog svijeta. Prijetnja narušavanju samoće su
izravni fizički kontakt ili zvukovi, a oni ih doživljavaju kao bolno i
razočaravajuće iskustvo.

Autistične
osobe razmišljaju u “slikama“ i žive “svoj” i “vanjski” svijet.

Kako se ponašaju autistične osobe i kakvo
je njihovo mentalno funkcioniranje?

Postoje tri
opća obilježja:

• Poremećaji
  u razvoju recipročnih socijalnih interakcija gdje se javlja jedan dio osoba
  potpuno socijalno osamljen s izostankom verbalne komunikacije, dok drugi dio
  može biti veoma aktivan u upuštanju u socijalne interakcije, no na svojstven,
  nametljiv i jednostran način bez uvažavanja reakcija drugih. Izostavljen je
  kontak očima, prisutna veća distanciranost, ravnodušnost prema drugim osobama
  koje boluju ili pate, izbjegavanje fizičkog kontakta i dr. Empatični su, no
  sposobni su pokazivati osjećaje na sebi svojstven način.
• Kako
  je kod osoba s autizmom sužen repertoar interesa i ponašanja, kod mnogih je
  prisutan  repetitivni i ritualni model
  ponašanja koji se može manifestirati uz bizarne objekte, a uz koje su
  uobičajene stereotipne kretnje. Svojstveno im je zabavljanje samim sobom,
  neprimjereno smijanje ili ispadi bez vidljivog razloga, neprimjerena povezanost
  za stvari, opsesivno-kompulzivno ponašanje, inzistiranje na rutini i ne
  mijenjanje ničega u okolini gdje takve situacije teško doživljavaju, dugotrajno
  ponavljanje “čudne” igre  (slaganje
  kockica jednu na drugu duži vremenski period), samoozlijeđivanje ili agresija
  prema drugima. U mnogo slučajeva postoji neuobičajena preosjetljivost na
  podražaje, taktilne, vizualne i auditivne. Nespecifična pridružena obilježja
  uključuju i poremećaje spavanja, hranjenja, javljaju se gastriontestinalne
  smetnje, autoagresivno ponašanje i sl.
• Oštećena
  verbalna i neverbalna komunikacija dovodi do nerazvitka govora, u pojedinim
  slučajevima mogu biti prividno rječiti, ali je svima svojstveno da ne mogu
  voditi obostranu konverzaciju. U nemogućnosti su razumijeti mimiku lica, geste
  ili stav tijela. U nekim slučajevima razvoj govora može biti prekinut ili se
  naći u regresiji.

Osobe s
autizmom suočavaju se s promjenom 5 vrsta osjetila koja je ili smanjena ili
povećana. Klinička slika može značajno varirati. Također, postoji vrlo velika
raznolikost u mentalnom funkcioniranju koja može varirati od natprosječne
inteligencije, pa sve do teške retardacije.

Postoji li lijek za autizam? Kako
pomoći autističnim osobama i njihovim obiteljima?

Za sada ne
postoji lijek za autizam, iako se u Americi referira oporavak od autizma. Dobra stvar je da je u ranom razvojnom
procesu moguće spriječiti neke posljedice autizma, te se značajno može
popraviti razvoj osobe. To će se dogoditi uz biomedicinski tretman, zatim
primjeren edukacijski pristup tijekom života, te ukoliko osoba usvoji
komunikaciju, stekne sigurnost u svoju okolinu i nauči osnovne vještine
socijalnog kontakta, njeno opće funkcioniranje i učenje postići će određene
pozitivne rezultate. Dakako, neizbježna je adekvatna podrška roditeljima i
stručnjacima, a pružanjem odgovarajućih usluga može se znatno poboljšati
kvaliteta življenja osoba s autizmom. Prema tome, bitno je primjeniti dobro
strukturirane, specijalizirane 
individualne programe, te u svemu uključiti i educirati obitelj.

Kod
edukacijskih tretmana neizbježne su specijalizirane ustanove, primjena govorno
– jezične terapije, okupacijske i fizikalne terapije, te programi modifikacije
ponašanja.

Obiteljima je
potrebno pružiti psiho-edukaciju pružajući im informacije i intervencijske
metode, osposobiti je za alternativne modifikacijske vještine, te pružanja
stručne savjetodavne pomoći u savladavanju emocionalnog udarca izazvanog
saznanjem da imaju dijete s autizmom.

Medikamentozna
terapija pomoći primjenit će se samo u slučaju pridruženih psihičkih problema.
Jedan od pristupa liječenju je prehrana bez glutena (brašno, riža, ječam i
zob) i kazeina (mlijeko) jer su navedeni proteini slični, a koji kod neke
autistične djece mogu negativno utjecati na moždane funkcije, ali i uzrokovati
kožne i probavne simptome. No, značajni
dio liječenja je nadomjestak minerala i vitamina, što će moguće pozitivno
utjecati na ponašanje i zdravlje.

Tijekom
cijelog života naglasak treba stavljati na stjecanje vještina, individualan
pristup, te moguće što veće i kvalitetnije sudjelovanje u društvenoj zajednici.

S kojim se problemima najčešće susreću?

Najvećim
dijelom na našim prostorima problem je financijske prirode. Iz navedenog,
roditelj često nailazi na mnogobrojne poteškoće. Potrebno je mijenjati svijest
društvene zajednice, a to može isključivo, naravno i uz našu potporu, snaga
roditeljske upornosti. Roditelju je potrebno omogućiti niz usluga i one su
neophodne. Članovi društva trebaju shvaćati i cijeniti važnost usluge koje
pružaju roditelji, priznavati puno građansko pravo za osobe s autizmom,
prihvaćati njihove različitosti, promicati njihovu dobrobit, te dijeliti
dobrodošlicu ravnopravnog u zajednici, te moraju kreirati okolinu koja će
poticati razvijanje potencijala osoba s autizmom, razvijajući im istovremeno
osjećaj sreće i kvalitete života. Svjesni smo da roditelj vrlo često nailazi na
brojne, nesavladive zapreke. To ne smijemo dozvoliti, borbu treba poduprijeti
i ustrajno je okončati. Ipak, još mnogo, mnogo truda preostaje svima nama.

Ivana Grbavac