Šećerna bolest nesumnjivo je jedan od vodećih tihih ubojica današnjice, uz povišeni krvni tlak (arterijsku hipertenziju) i povišene masnoće (dislipidemiju).
U čemu je tolika pogubnost same šećerne bolesti? Zašto stalno liječnici i ostali zdravstveni djelatnici toliko govore o toj bolesti? Zašto se svako malo na glavnim gradskim trgovima nudi mogućnost građanima da si izmjere razinu šećera u krvi i krvni tlak te je sve to jako medijski popraćeno?
Na ova i mnoga druga pitanja nije moguće dati jednostavan odgovor. Da bi stvari bile jasnije nekome tko se nije susretao sa šećernom bolesti osobno ili u neposrednoj okolini (a vjerujem da je takvih malo), najprije ćemo definirati šećernu bolest.
Šećerna bolest ili dijabetes mellitus kronična je bolest obilježena povišenim vrijednostima šećera u krvi ili glukoze. Ako vrijednosti glikemije natašte premašuju 7,1 mmol/L, postprandijalne glikemije 11,1 mmol/L te ako je prosječna tromjesečna vrijednost glikemije (HbA1c) iznad 6,5%, tada sa sigurnošću možemo postaviti dijagnozu šećerne bolesti. Iako su stručne klasifikacije složene i stalno podložne određenim promjenama sukladno najnovijim saznanjima, u osnovi razlikujemo dva osnovna tipa šećerne bolesti – tip 1 i tip 2. Mnogo je češći tip 2, više od 90%, dok se pojavnost tipa 1 šećerne bolesti kreće između 5 i 10%.
Što vam govore nalazi? Liječnik objasnio pojmove u dijabetesu koje je dobro znati
I debljina je tihi ubojica
Prva zabluda o šećernoj bolesti tipa 2 jest se radi o “staračkom dijabetesu”. Svi relevantni znanstveni podaci, kao i moje iskustvo u svakodnevnom radu s pacijentima ne idu u prilog takvom stavu. Sve više osoba mlađe i srednje životne dobi javlja nam se u ambulantu s evidentnim pokazateljima šećerne bolesti tipa 2, a sve više djece i adolescenata obolijeva od šećerne bolesti tipa 2. Jedna od ključnih zajedničkih poveznica rastuće pojavnosti šećerne bolesti tipa 2 je debljina. Uobičajena podjela debljine odnosi se na prekomjernu tjelesnu težinu s indeksom tjelesne mase (ITM) između 25 i 30 te na pretilost s ITM-om preko 30, a pojedinci s ITM većim od 40 smatraju se morbidno pretilima. Alarmantno zvuče podaci engleskih istraživača da je svaka treća osoba ili prekomjerne tjelesne težine ili pretila samo za dobnu skupinu od 16 do 24 godine. Udio osoba s prekomjernom tjelesnom težinom između 25. i 44. godine kreće se između 58 i 64%, a u osoba iznad 45 godina udio njih s prekomjernom tjelesnom težinom, odnosno pretilošću kreće se oko 75%. Uzimajući u obzir samo navedene podatke, mogli bismo i debljinu predstaviti kao još jednog tihog ubojicu današnjice.
Nekoliko je razloga koji su nas doveli do ovakvih katastrofalnih epidemioloških podataka. Loše prehrambene navike uz obilje rafinirane i visokokalorične prehrane, nedovoljno kretanja, nedostatak elementarnih sportskih aktivnosti, previše vremena provedenog pred računalom, mobitelom i ostalim “gadgetima” samo su neki od njih.
Jedno od ishodišta šećerne bolesti je jedan relativno kontroverzan i od dijela medicinske struke osporavan klinički entitet – inzulinska rezistencija. Tu je riječ o poremećaju metabolizma ugljikohidrata s posljedičnom povišenom razinom hormona inzulina u krvi (hiperinzulinemija), koja je zbog anaboličkog učinka inzulina u izravnoj povezanosti s debljinom. Mjerljivo iskazivanje inzulinske rezistencije provodi se računski putem određivanja tzv. HOMA IR indeksa. Premda podaci mogu varirati ovisno o dostupnom relevantnom izvoru, općenito je prihvaćeno da vrijednosti HOMA IR indeksa preko 2 upućuju na postojanje inzulinske rezistencije. Uz klinički entitet inzulinske rezistencije nerijetko susrećemo i druga stanja i bolesti kod pojedinca poput autoimunih bolesti štitnjače, sindroma policističnih jajnika, nealkoholne bolesti jetre, poteškoća s plodnošću, a gotovo sva spomenuta stanja popraćena su oscilacijama ili kontinuiranim porastom tjelesne težine.
Jedno od glavnih obilježja rane faze šećerne bolesti tipa 2 njezina je klinička indolentnost, odnosno odsustvo specifičnih simptoma. Iz svega navedenog postavlja se pitanje je li tome baš tako? Ili se simptomi koje pacijenti na kontrolama redovito spominju (poput kroničnog umora, porasta i/ili oscilacije tjelesne težine i sl.) nedovoljno ozbiljno uzimaju u obzir, tj. neadekvatno se klinički valoriziraju. Je li inzulinska rezistencija izmišljotina, iako se može po međunarodno priznatim kriterijima mjeriti i staviti u klinički kontekst, ili se radi o stanju, ne nužno i bolesti koje zahtijeva pozornost i struke i šire zajednice uzimajući u obzir učestalost i pojavnost debljine na svjetskoj razini?
Potpuno različite bolesti
Za razliku od tipa 2, tip 1 šećerne bolesti, iako sličnog imena, usudim se reći – potpuno je različita bolest. Jedino što je zajednički nazivnik objema bolestima povišena je vrijednost glukoze u krvi. Tu se radi gotovo isključivo o autoimunoj bolesti, kad u trenutku aktivacije bolesti, posredovano određenim specifičnim protutijelima (antiGAD-65, IAA, IA2A), dolazi do gotovo potpunog uništenja ß-stanica u Langerhansovim otočićima, čija je uobičajena zadaća proizvoditi i izlučivati hormon inzulin, ključni regulator metabolizma glukoze. Češće se javlja u mlađim dobnim skupinama, najčešće u adolescenciji i mlađoj odrasloj dobi. Zbog klinički brzog razvoja, brzo se dijagnosticira, od nekoliko dana do koji tjedan od njezina početka. U odnosu na tip 2, gdje dominira višak inzulina u krvi (hiperinzulinemija), kod tipa 1 riječ je o potpunom nedostatku hormona inzulina te je i liječenje tipa 1 šećerne bolesti usmjereno na nadomjesno liječenje hormonom koji nedostaje. Danas najzastupljeniji modalitet liječenja je intenzivirana inzulinska terapija kombinacijom bazalnog inzulina koji se najčešće primjenjuje u večernjim satima te prandijalnih inzulina kojima “pokrivamo” obroke. Tehnološki napredak iznjedrio je i mogućnost liječenja inzulinskom pumpom.
Izazov današnje medicine
Zbog još uvijek nedovoljno jasnih spoznaja o razlozima nastanka šećerne bolesti tipa 1, osim uobičajenih preporuka o zdravoj i uravnoteženoj prehrani te redovitoj tjelovježbi, dodatne eventualne preporuke nisu od znatnije koristi. Zbog velikog napretka u dijagnostici i poglavito modalitetima liječenja šećerne bolesti tipa 1, oboljele osobe uz dobro provedenu edukaciju, redovito provođenu terapiju i redovne dijabetološke kontrole nekih bitnih odstupanja po pitanju kvalitete života u odnosu na zdrave pojedince gotovo da i nemaju.
Epidemiološki je znatno veći izazov kako preokrenuti nepovoljni trend porasta broja oboljelih od šećerne bolesti tipa 2. Iako u današnje vrijeme raspolažemo s nikad boljim terapijskim mogućnostima, epidemiološki status daleko je od optimističnog. Jedan od glavnih ciljeva endokrinološke, odnosno dijabetološke struke, kao i šire javnosti jest stavljanje u dodatni fokus aktivnijeg liječenja debljine.
Iako su određene aktivnosti pokrenute i debljina se kao zdravstveni problem već apostrofira u javnosti, za bolji ishod nužna je uključenost i educiranost roditelja, odgojitelja u vrtićima, učitelja, kao i senzibiliziranost zdravstvene administracije i ostalih sudionika procesa u prevenciji i liječenju debljine.
Foto: Shutterstock
