Imam jednu vrlo dragu prijateljicu koja je nedavno postala brucošica psihologije. Veseli me spoznaja da ćemo jednog dana osim prijateljica, biti i kolegice u struci. I dok sam ja svoju psihologiju otkrila u 19. godini, ona joj se odlučila posvetiti sada, s nepunih 25.
Naime, njen put fakultetskog obrazovanja nije bio pravocrtan i gladak – bilo je tu nekih životnih okolnosti i perioda traženja koji su je doveli do toga da prekine prvi studij, ali naposljetku ipak uspije upisati ono što joj se, kako mi je nedavno otkrila, oduvijek sviđalo. Ona zna koliki ponos osjećam jer nakon razočaranja nije izgubila vjeru u sebe i baš se nikada nije prepustila samosažaljenju i strahu od neuspjeha koji danas onesposobljava tako veliki broj mladih ljudi.
Što kada strah od neuspjeha nadjača želju za uspjehom?
Istina je da se svi mi, bar u nekoj mjeri, bojimo neuspjeha. To je u skladu s našom hedonističkom prirodom – kroz sve što u životu radimo nastojimo maksimalizirati ugodne te minimalizirati neugodne doživljaje. Problem nastaje kada naša težnja za izbjegavanjem neuspjeha nadjača težnju za postizanjem uspjeha. Osoba tada najčešće odustaje – odjavi ispit, ne izađe na prijamni, ne pozove na spoj curu ili dečka koji joj se sviđa – primjera je bezbroj.
Žalosti me kad vidim mlade i sposobne ljude koji sami sebe sabotiraju zato jer su užasnuti idejom da ne uspiju, da budu ˝luzeri˝, baksuzi, budale koje su se uzalud trudile. Istina je pak, da se u većini slučajeva kad ne uspijemo neće, kako mi to zamišljamo, ˝srušiti cijeli svijet˝, već samo naš sujetni ego – utvrda ličnosti koja brani sve što potencijalno može skršiti naše često ionako nisko samopoštovanje. Tako oni učenici i studenti koji imaju jako izražen motiv za izbjegavanjem neuspjeha češće biraju lakše zadatke i manje izazove, češće varaju na ispitima, markiraju i odjavljuju ispite, ali se i mudro opravdavaju namjernim nedovoljnim ulaganjem truda – ˝ S obzirom na to koliko sam učio/la, nije ni bilo šanse da položim˝. I dok paralizirajuće efekte straha od neuspjeha često viđam kod svojih prijatelja i poznanika koji su studenti, još veći problem nastaje ako osoba dopusti da se oni generaliziraju i na ostala područja života.
Ako ste primjerice bili primorani odustati od studija, znači li to da ste i u svemu ostalom osuđeni na neuspjeh i da ni u čemu ne možete napredovati? Osloboditi se nezdravog straha od neuspjeha, znači prvenstveno osloboditi se ovakvih iskrivljenih i neracionalnih misli. Put postignuća i samoostvarenja nije i ne treba biti isti za sve – mnogo je primjera ljudi koji su u životu uspjeli i bez diplome ili onih koji su otkrili svoj poziv tek u kasnijim godinama. U redu je bojati se neuspjeha dok god je taj strah motivirajući i gura nas naprijed, a ne ograničava i oduzima energiju i fokus.
Na kraju mi ostaje otvoreno pitanje je li za taj sve rašireniji strah danas sve više krivo i društvo u kojem je kriterij izvrsnosti postao norma, a običan život bez izvanrednih ostvarenja bezvrijedan i dosadan? Odgaja li društvo koje je gladno za uspjehom djecu koja ga nikad neće dostići jer se panično boje etikete ˝neuspješan˝?
Foto: shutterstock
