Kako medijski naslovi poput "Ima tri diplome i ne može naći posao" utječu na mlade?

Shutterstock 367910456

Odabir zanimanja mnogo je složeniji proces nego što se možda naizgled čini. Zapravo su rijetki oni koji mogu reći – „Oduvijek sam znao da ću baš to raditi“, iako se upravo takva slika često provlači kroz priče o uspješnim ljudima u filmu i medijima, ali i u našim svakodnevnim predodžbama.

U vremenu u kojem je mogućnosti bezbroj, a istovremeno je anksioznost oko odabira "pravog i unosnog" zanimanja na vrhuncu, čini mi se da je dominirajuće stanje većine mladih zapravo zbunjenost, osjećaj koji se može svesti pod pitanje „I što dalje?“. Pitanje koje se sporadično pojavljuje kroz čitavu adolescenciju i ranu odraslu dob.

Paradoks gubljenje vremena

Sjećam se četvrtog razreda srednje škole i podeblje knjižice o fakultetima u Zagrebu koju smo dobili. Osjećaj je bio kao da me netko udario šakom u trbuh, a trebalo se što prije oporaviti i ići dalje. Naravno, fokusirano i odlučno, jer vremena za gubljenje naprosto nema.

Kataklizma koja bi uslijedila ako slučajno ne upišeš fakultet odmah nakon mature bila je neviđenih razmjera. Ta atmosfera vremena koje se ne smije gubiti kondicionirala me u toj mjeri da sam, priznajem, dugo podozrivo gledala na one koji su fakultet upisali s godinom pauze ili još gore, mijenjali studij jednom ili više puta.

"Tko će zalijevati cvijeće dok me nema?" - kako se otuđenost okreće protiv nas samih

Kondicionirani smo da nam se takvo "gubljenje vremena" čini neoprostivim, paradoksalno, mnogo gorim nego zaglavljenost u nečemu što ne ispunjava. Vrijeme je maturalnih večera, i dok se s nostalgijom sjećam tih trenutaka, sjećam se i te generalne anksioznosti koja je tada vladala. I kako ne, kad smo danas na dnevnoj bazi bombardirani s naslovima „Ima tri diplome i ne može naći posao“. Od naslova toga tipa još su gori komentari u produžetku – „Tko joj je kriv kad nije odabrala taj i taj studij“ ili „To nije zanimanje budućnosti, nije ni čudno da ne može naći posao“. Kontradikcija između "slijedi svoje snove i sve će biti dobro" i "zna se gdje leži novac" je zavidna.

"Nemoj da vide da ti je teško" - kako nas igra "snažnih" čini slabima

Vrijednost pokušaja i pogrešaka

Zadržati stoga mantru odlučnosti i fokusa postaje Sizifov posao, a mnogi mladi naposljetku odabiru školovanje koje nije u skladu s njihovim pravim interesima i sposobnostima, ali je posljedica takvih kontradiktornih poruka koje dolaze sa svih strana. To je naposljetku ne samo tragično na individualnoj razini, već i gubitak za društvo koje ostaje uskraćeno za potencijalno vrhunske talente, vrijedne radnike, inovativne poduzetnike. I dok veliki udio u tome ima sustav obrazovanja, svoj udio dolazi i iz osnova socijalizacije – obitelji.

Nedostatak životne energije nedostatak je - optimizma

Današnji dominirajući odgojni stil koji je prije svega zaštitnički, u kojem su roditelji gušeći angažirani, stvara generacije kojima je donošenje životnih odluka obavijeno nesigurnošću.

Nije stoga čudno da nastupi strah i zbunjenost prvi puta kad veliku odluku treba donijeti samostalno. Pritom je strah od pogreške i neuspjeha često višestruko veći od motiva za postignućem. Ovo je vrlo neadaptivan stav jer prirodan razvoj identiteta mlade osobe treba počivati upravo na tome što se označava kao nepoželjno – propitivanju, isprobavanju različitih opcija, pogreškama i pokušajima.

Osobna evolucija kroz evoluciju čovječanstva - što nam može otkriti godina iza nas?

Prečice do zrelosti

Nema boljeg vremena za propitkivanjem i preuzimanjem rizika nego što je mlada životna dob. Čak i u slučaju kad donesemo krive odluke, samo iskustvo neuspjeha ima nezamjenjivu odgojnu vrijednost koja se danas ne samo zanemaruje, nego naprotiv, kažnjava. Zacrtana destinacija je postala mnogo važnija od putovanja, a upravo je putovanje ono što čini razvoj pojedinca.

Zašto toliko osuđujemo jedni druge?

Sjećam se tako priče o ženi koja je s odličnim ocjenama završila medicinu, no nakon što je zasnovala obitelj, odlučila se u potpunosti posvetiti djeci i nikada nije radila kao liječnica. Kad sam prvi put čula za taj slučaj, pomislila sam: „Talent bačen u prazno“. Međutim, sada shvaćam da je riječ o ženi koja je okrenula leđa očekivanjima društva i okoline i odlučila život oblikovati prema onome što je njoj osobno donijelo ispunjenje.

Što se događa kad se ne sviđamo sami sebi...

Nekome je pak osnovni motiv u životu strast prema onome što voli raditi i to je isto tako u redu. Stvar je dakle u propitkivanju vlastite prirode i vlastitih vrijednosti koje se ne oblikuju preko noći i koje odrastaju kako odrasta i sama osoba. Iako taj proces nesumnjivo može biti na trenutke zastrašujući i zbunjujući, nezamjenjiv je put izrastanja u integriranu osobu s jasnim osjećajem osobnog identiteta. Stoga ono pitanje „I što dalje?“ zapravo uopće nije loše, ono je u srži uspješne tranzicije u različite životne faze. Umjesto da težimo odgajanju mladog čovjeka koji odmah ima sve prave odgovore, trebali bismo kao društvo i pojedinci samo više slušati i ohrabrivati jer prečica do zrelosti zapravo nema.  

Zašto biti prosječan u današnjem društvu znači biti loš?

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!