Recimo da ste u ovom slučaju vi mlada dama.
Pretpostavimo da
će mladić, ako mu je uopće i namjera nazvati vas, učiniti to dan nakon zabave
na kojoj ste se upoznali, poslije radnog vremena. Ali (nailazimo sad na prvi
razlog nervozi) zna li on do koliko vi radite? Ne zna. Recimo da vas je zvao
odmah nakon 15 sati, a onda opet u 15.30 i nije vas dobio jer vi radite do 16 i
ne stignete doći kući prije 17? Hoće li on ponovno pokušati u 17?
Vjerojatno neće.
Na kraju krajeva, jedan tako zgodan tip ne mora gubiti vrijeme zivkajući cure
koje nisu kod kuće.
Možda biste
mogli otići s posla pola sata ranije i tako povećati šanse da vas nađe kod
kuće? Ali što ako upadnete u prometnu gužvu? Možda da izađete s posla još
ranije? Ili još bolje – zašto ne biste rekli da ste bolesni i otišli kući već u 10?
Znači, to je
slijedeći korak; morate otići kući već prije podne i čekati da vas nazove.
Odmah se smjestite pokraj telefona i ne napuštajte položaj čak ni zbog odlaska
u WC. Nepotrebno je i reći: neće vas nazvati ni ako čekate do uvečer! Kako ste
mogli biti tako ludi i povjerovati da će vas uopće nazvati! Kao da ste vi
jedina cura u gradu čiji je broj tražio! Koliko ih je samo skupio te večeri?
Ipak, on je
tražio vaš broj i rekao je: “Javit ću ti se”, a nitko ga nije silio na to.
Činjenica da je to rekao znači da je to i namjeravao – barem u trenutku dok je
tražio broj.
Možda ste nešto
izvalili između trenutka kad je tražio broj i trenutka rastanka? Pokušajte se
sjetiti što ste točno rekli. Možda je sve što ste rekli bili: “Drago mi je
što smo se upoznali”. Pa, dobro, u tomu nema ničeg lošeg.
Ali, nikad se ne
zna. Možda je bilo previše dati mu broj telefona pa još i reći kako ga je bilo
lijepo upoznati.
Ili recimo da
ste vi mladić u ovoj situaciji.
Zgodna cura dala
vam je broj telefona i obećali ste da ćete ju nazvati. A da li ona zaista želi
da ju nazovete? Jasno, dala vam je broj
telefona, ali što je drugo i mogla učiniti kad ste ju tražili? Vjerojatno se nada
kako ga nećete koristiti. Ili – apsurdne li ideje – ona niti ne očekuje da ju
nazovete, jer se ne sjeća da vam je dala broj, a ako ju nazovete, neće uopće
znati tko ste. Osim toga, sigurno biste ju nazvali u najnezgodniji čas: recimo,
baš kad je sa svojim dečkom. Pa da, ona već ima dečka. Kako bi jedna tako
zgodna cura bila bez dečka? I zar onda
ima smisla zvati ju i čuti kako ne može s vama izaći jer već ima dečka? Ali ne
bi li joj bilo jednostavnije da vam je odmah rekla: “Žao mi je, zauzeta
sam?”.
Izgleda da ćete
ju na kraju ipak nazvati. A što ćete joj reći?
Sigurno ćete sve ideje potrošiti u prvih trideset sekundi. Reći ćete: “Kako
si?”. Ona će reći: “Odlično, a ti?”. Vi ćete reći: “Dosta
dobro, hvala”. I to je sve. Nećete biti u stanju smisliti ništa drugo. A
nastupit će užasna pauza, vi ćete izmucati neku otrcanu frazu – kao poziv da
izađete, ona će vas odbiti, a potom svim svojim prijateljima ispričati kako ste
glupi i nezanimljivi.
“Kako se
učiniti bijednim”, Greenburg, D. & Jacobs M.
Iz teme: Telefon
kao instrument autotorture
Random House,
New York, 1966.
