Znate li kada ohrabriti, a kada pohvaliti dijete?

Povrce, mama, dijete

Iako se i pohvala (npr. "Bravo") i ohrabrenje (npr. "Wow, uspio si!") usmjeravaju na pozitivna ponašanja pa djeluju kao da se radi o istoj stvari, pohvaljivanje zapravo potiče da dijete bude svjesno o tome što drugi vole kod njega, što im se sviđa. Uči ga se oslanjati na vanjske izvore motivacije. Pohvala je pokušaj da se dijete motivira s vanjskom nagradom tako što mu se kaže "bravo", "odlično", "baš si dobar/dobra" i sl. Posljedično, roditelj koji pohvaljuje zapravo govori "Ako učiniš nešto što ja smatram ispravnim, dobit ćeš nagradu tako što ću ja to prepoznati i cijeniti." Preveliko oslanjanje na pohvalu može imati štetni učinak. Djeca tada počinju vjerovati da njihova vrijednost ovisi o mišljenju i procjeni drugih.

kOhrabrenje se usmjerava na unutarnju evaluaciju i doprinos koji dijete daje (trud). Ubrzava razvoj samomotivacije i samokontrole. Roditelj koji ohrabruju dijete na taj način, uči ga da prihvati svoje nedostatke, da uči iz svojih pogrešaka (pogreške su odlična prilika za učenje), da vjeruje u sebe te da se osjeća korisno. Kada se komentira djetetov trud, treba paziti da se ne vrednuje samo ono što su učinili. Stoga bi bilo ponekad bilo dobro da umjesto riječi koje se odnose na vrednovanje (dobar, odličan i sl.) se koristite riječi ohrabrenja koje pomažu djeci da vjeruju u sebe. Djeca koja osjećaju da je njihov trud ohrabrivan, vrednovan i cijenjen, razvijaju osobine upornosti i odlučnosti te postaju dobra u rješavanju problema.

Kada se dijete jako trudi nešto postići, umjesto da mu predložimo da mi to učinimo za njega ili da mu, kada ostvari cilj, kažemo "bravo", možemo mu uputiti riječi ohrabrenja koje upućuju na prepoznavanje truda i napretka. Pa bi tako u trenutku kada se dijete trudi samo obući jaknu i dohvatiti drugi rukav, iako mu to baš i nije jednostavno, mogli reći neku od sljedećih rečenica: "Nisi odustajao/la sve dok nisi shvatio/la.", "Zaista si se jako trudio/la oko toga.", "Uspio/uspjela si! Sama dohvatiti rukav" ili "Wow, kako si napredovao/la u tome da se sam/a obučeš“.

Također, važno je da roditelj djetetu daje do znanja da vjeruje u njega. Pa se stoga npr. u trenutku kada dijete razmišlja o tome kako bi mogao složiti dvorac od kockica može izgovoriti i neka od rečenica koje iskazuju povjerenje, kao što su:

k"To je teško, ali siguran/na sam da ćeš uspjeti."
"Čini se da imaš plan.“
"Poznavajući tebe, siguran/na sam da će sve biti uredu.“ ili
"Imam povjerenje u tebe. Shvatit ćeš to.“

Uz to, kada se dogodi da nam dijete nešto pomogne učiniti, dobro je koristiti ohrabrujuće rečenice koje se usmjeravaju na doprinos i uvažavanje.

Npr. "Baš je obzirno od tebe to što si mi pomogao/la nositi stvari" ili
"Cijenim što si sve igračke vratio/la na svoje mjesto.“

Ipak, kako bi se dijete razvilo u cjelovitu osobu važno je da nauči cijeniti i mišljenje drugih tako da nije potrebno potpuno izbjegavati pohvale. Ono što je potrebno jest da se postigne balans između pohvala i ohrabrenja, odnosno potrebno je postići ravnotežu između toga da se dijete uklopi u okolinu i bude prihvaćen i toga što dijete samo misli o sebi i važnosti koje si samo daje.

U  programu Centra Proventus "Terapija igrom za roditelje“, roditelji imaju prilike razviti konkretne vještine, naučiti kako konkretno komunicirati s djetetom čime mu potiču razvoj pozitivne slike o sebi, odnosno samopouzdanje. Program počinje u srijedu, 6. ožujka 2013. te su prijave obavezne.

Za više informacija nazovite na 095 8043982 ili pišite na tatjana@centarproventus.hr

Autorice teksta:

k
Tatjana Gjurković, dipl.psiholog, certificirani terapeut igrom, psihoterapeut
Tea Knežević, bacc.univ.psiholog

www.centarproventus.hr
www.terapijaigrom.hr

 Prati nas na Viber Public Chatu!