Dr. Kenan Crnkić autor je velikih regionalnih bestelera o uspjehu “7 tajni uspjeha” i sreći “Pazi kojeg vuka hraniš”, a nedavno je objavljena i njegova treća, dugo očekivana knjiga “Nadživjeti život”.
Pisana jednostavnim jezikom, bogata živopisnim i poučnim pričama te razumljiva svim uzrastima, knjiga predstavlja priručnik za uspješno suočavanje s izazovima svakodnevnog života. S dr. Kenanom Crnkićem, poznatim autorom bestselera specijaliziranih na području motivacije, biznisa i self-helpa, čovjekom kojem je infarkt u 35. u potpunosti promijenio perspektivu na život, razgovarali smo o sreći, uspjehu, problemima… I, dakako, o novoj knjizi znakovitog naziva “Nadživjeti život”.
Tajna uspješnog upravljanja vlastitim životom leži u tri jednostavna pravila!
Možete li nam ukratko predstaviti svoju najnoviju knjigu “Nadživjeti život”. Što ste mislili pod tim naslovom?
Prema mojem uvjerenju, postoji pet vrsta ljudi. Postoje ljudi koji samo postoje (egzistiraju – jedu, piju, spavaju), zatim oni koje je život potrošio, koji se predaju, koji svjesno ili nesvjesno na neki način prihvate tu ulogu žrtve. Tu su i oni koji preživljavaju, takvih je najviše, zadovoljavaju se prosjekom, najviše se bave tuđim životima i na neki način pripadaju klubu onih koji žive prema načelu “što ćeš, mora se živjeti”.
Postoje i oni ljudi koji proživljavaju (jedno slovo, a tako velika razlika), koji žive, što bi se reklo, na “najjače”. Oni koji su shvatili da je život dar, a ne neka kazna ili obaveza. Ne samo u smislu da postižu puno nego i uživaju, kao da im dan traje 25 sati. Tu su i oni jako rijetki ljudi, kojih treba biti više, koji nadživljavaju život. Ti ljudi isto tako shvaćaju da je život dar, ali da je taj dar došao s nekom obvezom, da nešto vratimo, ostavimo neki trag u beskraju, da živimo svoje poslanstvo. Za mene možda prvo i posljednje poglavlje ove knjige imaju cilj da nas nauče kako to da nadživimo život.
Sva ostalo poglavlja tu su kao pomoć ljudima da ga što lakše žive i da se što bezbolnije i učinkovitije nose s ključnim a svakodnevnim životnim izazovima. Nadživjeti život je, pored svega toga, svojevrsni poziv svima da podignu svoje standarde, da postignu i postanu sve ono što mogu jer je život suviše kratak da bi bio sitan.
Ova knjiga, kako ste i sami naveli, daje odgovore na vječna životna pitanja: kako se nositi s problemima i iskušenjima, uvredama i ogovaranjima, izdajama i razočarenjima, prijateljima i neprijateljima. Na prvu bi se moglo činiti da su ti odgovori jednostavni. Jesam li u pravu? Je li jednostavnost ključ uspjeha i sreće?
Odgovori jesu jednostavni, ali ne i laki. Upravo je zbog toga Charlie Chaplin na pomalo šaljiv način rekao: “Jednostavnost nije uopće jednostavna stvar!“ Svi ljudi znaju što trebaju činiti, ali ne rade svi ljudi ono što znaju da trebaju raditi. Ključ je u svakodnevnoj i sistematičnoj primjeni – tek tada postižemo stvarne rezultate i svjedočimo istinskim promjenama u bilo kojem segmentu pa i u životu općenito.
Što je ključno kako bismo se izvukli, kako vi to slikovito kažete u knjizi, iz bunara svojeg života?
Kao svojevrsni odgovor na vaše pitanje, podijelit ću s vama ekskluzivno priču iz prvog poglavlja moje nove knjige „Nadživjeti život“ znakovitog naslova “Sve što te ne ubije, učinit će te jačim“. Priča se zove “Magarac i bunar“: jednog je dana magarac nekog farmera upao u bunar. Životinja je tužno njakala, dok je farmer pokušavao pronaći način da je izvuče. Na kraju, farmer je odlučio da je životinja već stara, a i bunar treba zatrpati. Magarac nije bio vrijedan truda. Zbog toga je pozvao svoje susjede da mu pomognu. Uzeli su lopate i počeli ubacivati zemlju u bunar. Kada je shvatio što se dešava, magarac je počeo njakati. Ali, odjednom, na iznenađenje svih, smirio se. Nakon nekog vremena i puno lopata zemlje, farmer je odlučio da pogleda u bunar i bio je začuđen prizorom. Sa svakom lopatom zemlje koja bi mu pala na leđa, magarac je uradio nešto začuđujuće. Otresao bi zemlju sa leđa i popeo se na nju. Kako su farmeri nastavili zatrpavati bunar, on bi otresao zemlju i popeo se malo više ka otvoru. Ubrzo, magarac je došao do vrha bunara i iskočio iz njega.
Zašto nam je tako lako tražiti pogreške i osuđivati, a teško razumjeti?
Život će i na vas istresati prljavštinu. Trik kako da izađete iz bunara (životnih nedaća) jest da otresete zemlju i iskoristite ono što je na vas bačeno da se popnete stepenicu više. Svaki naš problem samo je stepenica ka nekom vrhu …
U jednom intervjuu pročitala sam kako ste rekli da ste u “prvom poluvremenu svojeg života” odbijali naučiti biti strpljiv, a da je danas to vaše najjače oružje. Možete li to pobliže objasniti našim čitateljima? Ima li to veze s infarktom koji ste doživjeli u 35., nakon kojeg ste promijenili perspektivu na život?
Čovjek koji izađe iz oluje nije isti kao čovjek koji je ušao u oluju. U tome je poanta oluje. Vjerujem da život poput nogometne utakmice ima dva poluvremena. Prvo poluvrijeme nazvao sam poluvremenom “stjecanja“ (idemo u školu, završavamo neki fakultet, zapošljavamo se, gradimo karijeru, dobijemo djecu, kupujemo nekretnine, gradimo brend i poznanstva itd.).
To poluvrijeme često igramo nesvjesno za nekoga drugog (roditelje, nadređene, dokazujući nešto drugima, tražeći neko odobravanje i priznanje od strane društvene zajednice itd.). Nažalost, neki provedu cijeli život u tom istom prvom poluvremenu. Rijetki imaju snage, ali i mudrosti prepoznati trenutak “silaska u svlačionicu“, uzimanja toliko potrebnog predaha te svjesnog i sistematičnog planiranja drugog poluvremena.
Često se to događa nakon velikih životnih prekretnica i trauma kada “bol“ postaje previše visoka da se ne bi pokrenuo. Danas vjerujem da to ne mora uvijek biti slučaj i da vrhunski coach kroz vanjsku refleksiju i sistematičan pristup može pomoći brže i bezbolnije proći kroz taj prijeko potrebni proces. Drugo poluvrijeme kolokvijalno zovem “life on your terms“ ili “poluvrijeme ispunjenosti“. Duboko vjerujem da je uspjeh bez sreće i ispunjenosti najtužnija forma neuspjeha.
U intervjuima često spominjete kako razdvajate pojmove “problem” i “iskušenje”. Je li problem veći od iskušenja ili obrnuto?
Etimološki gledajući, riječ problem dolazi od značenja kretati se ka rješenju. Kada mi netko kaže da ima problem, uvijek odgovorim: “Super, hajde da vidimo koje je rješenje!“ Smisao kušnje ipak mnogo je dublja i uvijek je povezana s nekom višom i snažnijom spoznajom. Iskušenja su u svojoj osnovi nenaučene lekcije i nepoloženi ispiti koje mi uporno odbijamo prihvatiti, a uvijek nam se šalju za naše veće dobro.
Kažete da svaki problem ima cilj da nas ojača. Međutim, mnogi ljudi ne znaju učiti iz problema i iskušenja. Može li se ta lekcija doista naučiti i što biste savjetovali onima koji ne znaju kako?
Postoje tri načina učenja. Prvi je da ne učimo nikako i da iznova pravimo iste greške bez da preispitujemo zašto nam se to dešava i što treba napraviti da bi se ta greška prevenirala u budućnosti. Drugi je da učimo na svojim greškama. Problem kod ovog pristupa je da se jednostavno nema vremena za života baš sve naučiti na svojoj koži. Treći najkasniji način je da učimo iz grešaka, iskustava, ali i znanja drugih (kroz knjige, seminare, individualni coaching i sl.). Investiranje u navedeno oduvijek je bila najveća tajna svakog dugoročno održivog velikog uspjeha.
U razgovoru prije otprilike dvije godine, koji smo vodili u povodu nagrade Bookvana, a koju ste dobili za doprinos razvoju društva i promoviranje unutarnje snage čovjeka, rekli ste mi kako se treba srediti iznutra jer tek tada možemo biti istinski uspješni i sretni. Kako dosegnuti taj unutarnji osjećaj sreće i zadovoljstva, tj. kako ćemo prepoznati da je to to?
Lako se namontirati izvana. Teško se srediti iznutra. Ako simbolički zamislimo život poput drveta čiji plodovi simboliziraju rezultate u vanjskom svijetu, i ako iz bilo kojeg razloga nismo zadovoljni kvantitetom ili kvalitetom tih plodova/rezultata, jedini način da ih promijenimo jest da se usredotočimo na kvalitetu sjemena i korijena. Dakle, da bismo promijenili vidljivo, moramo prvo promijeniti ono nevidljivo. To se zove savladavanje “unutrašnje igre“ i o tome sam dosta govorio u svojoj knjizi znakovitog naslova “Pazi Kojeg Vuka Hraniš“, ali i sve više na svojim društvenim mrežama gdje moje svakodnevne objave i videa prati preko 300 tisuća ljudi iz cijele regije.
Vaše knjige prodane su u više od 250 tisuća primjeraka, prva knjiga “7 tajni uspjeha” doživjela je čak 10 izdanja, knjiga “Kojeg vuka hraniš” prevedena je na 10 jezika. Koji je vaš ključ uspjeha; što vas izdvaja od ostalih pisaca self-help literature? Je li možda ključ u autentičnosti?
Kroz dugogodišnji rad, ogroman broj recenzija i neposredni feedback čitatelja došao sam do zaključka da je to nekih pet stvari. Kao prvo, a kao što vam je poznato, riječ je o malim knjigama. Živimo u vremenu u kojem ljudi jednostavno nemaju vremena čitati knjige od 500 stranica, a i davno je rečeno da “ako ne možeš puno reći ukratko, onda o tom vjerojatno ne znaš mnogo“. Kao drugo, knjige su pisane jednostavnim jezikom i o tome sam više govorio u prethodnom pitanju. Treće, to su definitivno priče po kojima sam postao poznat i koje su svojevrsni zaštitni znak moga stila pisanja. Stara je istina da se priče pričaju da uspavaju djecu i probude odrasle. Svaka je priča svojevrsna poruka u boci koja za razliku nekog fakta, osim svijesti u formi slike i osjećaja, duboko prodire u podsvijest gdje puno duže ostaje praveći mnogo dublji i moćniji efekt. Nadalje, mislim da je to jedan stil pisanja u kojima za razliku od mnogih drugih autora ne uljepšavam stvari niti nudim neka čudotvorna rješenja.
Kao realiziran čovjek iza kojeg stoje stvarni rezultati u ovoj našoj realnosti, a ne u nekom nadrealnom svijetu, ljudima osim inspiracije nastojim dati konkretne odgovore na vječna životna pitanja, istodobno ih naoružavajući alatima u formi vještina za svakodnevnu primjenu koja u konačnici jedina može polučiti stvarni rezultat.
I na kraju, duboko vjerujem da je to iskrenost koju ljudi prepoznaju. Stvari o kojima pišem je ono što sam i sam proživio, s kojima sam se borio, pitanja na koja sam i sam tražio, a i danas tražim odgovor jer samo kada pišete o nečemu što ste sami proživjeli možete reći da pišete srcem. A tko piše srcem – ostaje u duši onih koji ga čitaju zauvijek.
Mahnitost, melankolija, nostalgija… Ovih 7 emocija danas više ne postoji!
Tekst: D. Petrov/magazin Ordinacija.hr
Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL
