Depresija?! Riječ koja pobuđuje razne ideje, fantazije, misli, osjećaje, strahove, planiranja. Mnogi ju stavljaju na prva mjesta bolesti zadnjih desetljeća, a napose ovo desetljeće u kojemu živimo. Riječ koja i iznenađuje napose kada se pitamo pa zar i on, no vrlo je vjerojatno da je većina nas prošla kroz neko depresivno raspoloženje.
Danas se čak i u popularnim časopisima govori o epidemiji depresije. Neka istraživanja govore da čak 13% ukupne populacije boluje od depresije u različitim periodoma svoga života, dok se epidemiolozi slažu kako je depresija, pa i ona teška, razmjerno učestala bolest.
Lingvističko obrazloženje
Zbog čega naslov Depresivna osoba? Zašto ne osoba i depresija? Depresija i stres? Post-porodiljna, proljetna, studentska, starosna, depresija? Ili pak nešto slično? Razlog tomu je višestruk. Radije koristimo izraz depresivna osoba nego osoba i depresija budući da kada koristimo određenu imenicu tada na neki način zatvaramo stvarnost o kojoj govorimo u tu imenicu (depresija). Tako npr. kada kažemo stol, tada smo ga ograničili na ono što predstavlja stol. Kada kažemo auto tada smo i autu odredili određene granice i znamo što on predstavlja. Kada naprotiv koristimo pridjev depresivni pridavajući ga kao atribut imenici osoba tada ostavljamo prostora i za mnoge druge atribute koje jedna osoba može imati, kao što je tužna osoba, radosna osoba, vrijedna osoba itd. Zatim netko može biti depresivan više ili manje, češće ili rjeđe. Kada naprotiv kažemo osoba i depresija, tada najčešće ne koristimo izraz osoba i mala depresija ili pak osoba i velika depresija. Ne postoji gradacija u izrazu osoba i depresija. No u govoru možemo čuti kada netko kaže: On ti je malo depresivan. Dakle, prepoznajemo određenu stupnjevitost, a stupnjevitost nam daje prostora disati, u smislu da je dopušteno ponekada biti depresivan. Imati pak depresiju nije poželjno, u kolokvijalnom rječniku našeg čovjeka, i zvuči kao da imamo neku stvar, čudnu „životinju“, koju trebamo skrivati pred drugima u podrumu, garaži ili nekom drugom mjestu gdje to nitko neće primijetiti. A to se nažalost često i događa u hrvatskom društvu kada su u pitanju određene psihičke poteškoće.
Kako znati kada smo depresivni?
Ono što se najčešće pojavljuje kod osoba koje boluju od depresivnosti jest osjećaj manje vrijednosti, osjećaj krivnje i bespomoćnosti, očaj, zatim strah, plač, suicidalne misli, gubitak interesa prema poslu ili nekim drugim aktivnostima, nesposobnost izvršavanja svakodnevnih aktivnosti, hipohondrija popraćena nekim fizičkim izmjenama kao što je anoreksija, uznemirenost, glavobolja, značajan gubitak ili porast tjelesne težine u zadnjem razdoblju života kao i druge fizičke smetnje. Vrlo često osobe koje su depresivne će reći kako su “tužni”, “tmurnog raspoloženja”, “očajni”, “nisu za ništa”, “izolirani”, “razočarani”, “pogođeni”. Ovakvi simptomi trebaju potrajati najmanje 2 tjedna te značajno ometaju funkcioniranje osobe u njezinom obiteljskom, društvenom i poslovnom životu.
Višestruki uzroci u životu potiču negativna raspoloženja
U kliničkoj psihologiji je jasno kako ne postoji uzročno posljedična veza između jednog uzroka koji bi proizveo jednu posljedicu.
Tako npr. smrt jedne bliske osobe kao npr. majke ili oca kod jednog djeteta će izazvati buru emocija s kojima će se vrlo teško nositi, dok kod druge osobe će prouzrokovati prolazno stanje žalosti. Kako to? Mnoštvo je drugih faktora koji utječu na osobu i koji u datom trenutku međusobno povezani uzrokuju različite posljedice.
Govorimo kako jedan te isti uzrok može proizvesti mnoštvo različitih posljedica (smrt bliskog člana obitelji ima različite posljedice kod članova obitelji), kao što i više različitih uzroka mogu proizvesti sličnu posljedicu (osoba koja je doživjela poplavu ili pak neka smrt bliske osobe ili jedna treća osoba neku težu bolest – sve tri mogu razviti simptome depresije).
Zbog toga ističemo kako različite situacije i susreti s različitim osobama mogu poticati negativna raspoloženja, koja u suodnosu s drugim čimbenicima mogu dovesti i do depresivnih raspoloženja. Ponavljamo kako je vrlo rijetko da će samo jedan uzrok potaknuti razvijanje negativnih raspoloženja. Krenimo od nekih takvih situacija. Dugoročna neslaganja i svađe između članova obitelji; osjećaj vlastite neprihvaćenosti od zajednice u kojoj se osoba nalazi; osjećaj neuvažavanja i podcjenjivanja od strane nadređenih osoba; nerazumijevanje i loši odnosi među kolegama; gubitak vlastitih roditelja ili drugih bitnih osoba; ovisnost o alkoholu, kocki, drogi i drugim mogućim sredstvima; dugotrajna izloženost teškim stresnim situacijama, kao što je rat, požar, poplava, i sl., odlazak u mirovinu; teška materijalna situacija i neprestano suočavanje sa siromaštvom; osjećaj bespomoćnosti pred odlukama autoriteta; smrt jednog ili oba roditelja ili neke druge bliske osobe; dugotrajni rad samo s umirućima i bolesnima, itd.
Nerealna očekivanja i pesimistična tumačenja
Kognitivni psiholozi primijetili su kako su upravo nerealno postavljeno očekivanje glavni izvor većih ili manjih frustracija. O čemu se radi? Svaki čovjek ima neko očekivanje od samoga sebe u odnosu na posao koji obavlja, ili očekivanja vezana za odnose s bliskim i manje bliskim osobama. Realno očekivanje bi bilo da će čovjek dobro obavljati svoj posao, da će ga nastojati obavljati što bolje, računajući pri tome da u svakom poslu, pa tako i u njegovom, može doći do pogreške. Nerealno očekivanje naprotiv, bilo bi da čovjek očekuje od sebe da će svoj posao uvijek obavljati savršeno, bez i jedne pogreške. Nerealna očekivanja su u stvari karakteristična po prisutnosti glagola morati i trebati, kao i vremenskih odrednica nikada i uvijek, te jasnim i krutim podjelama što se smije a što ne smije.
Ellis je otkrio kako ima više ovakvih nerealnih očekivanja, čija je zajednička karakteristika da se nešto mora. Neka od njih su:
- Mišljenje sve ili ništa: „Ako zatajim u bilo kojem važnom zadatku, a što ne smijem, ja sam potpuni gubitnik i uopće ne zaslužujemo ljubav“.
- Emocionalno zaključivanje: „Budući da sam igrao tako loše, a što apsolutno nisam smio, osjećam se kao potpuna budala i moji jaki osjećaj dokazuje da zaista nisam dobar.“
- Perfekcionizam: „Smatram da sam učinio prilično dobro, ali sam na takvom zadatku trebao učiniti najbolje i stoga sam zaista nesposobna osoba!“
Pesimistični način objašnjavanja svijeta i događaja u životu jesu u korijenu depresivnih raspoloženja. Osjećaj da ništa ne valja, kako se često može čuti u nekim krugovima¸ kako je svijet grešan i zao, kako je narod glup i primitivan, te tumačenja kako svijetom vladaju različite skupine, jesu ozbiljan nedostatak i opasnost za vlastito zdravlje.
Ići kod psihijatra ili psihoterapeuta?
Ukoliko se radi o pravom poremećaju nužan je odlazak kod psihijatra, ali isto tako i pomoć psihoterapeuta pomaže. Sve više se i u Hrvatskoj naglašava nužna suradnja između psihijatara i psihoterapeuta jer i jedan i drugi mogu doprinijeti bržem, bolje, dubljem i integriranijem oporavku osobe, s čime se ujedno izbjegavaju mogući budući recidivi.
Kod nas je u društvu još uvijek prisutna određena predrasuda kako nije normalno ići kod liječnika, to jest kod psihijatra jer bi netko mogao reći da nismo normalni, ili pak još gore, da smo „ludi“. Odlazak psihijatru jest odlazak liječniku kao i svakom drugom liječniku. Svjesni smo kako u pojedinim našim bolnicama odlazak psihijatru jest ponekada dodatno stresno iskustvo zbog uvjeta u kojima rade naši liječnici. No to je i na mnogim drugim odjelima tako u bolnicama, a ne samo na psihijatriji. No usprkos tome, potrebno je otići i k liječniku jer je on taj koji će nam i putem lijekova pripomoći da se suočimo s bolešću depresije, pogotovo ako smo to godinama odgađali.
Iako stres nesumnjivo može biti okidač za depresiju, ova bolest nije posljedica samo uzroka vezanih uz okruženje u kojemu osoba živi, već je prije rezultat uzajamna djelovanja okolinskih i genetskih čimbenika. Upravo i zbog toga važan je odlazak k liječniku koji će nam pomoći kako bi se mogli što uspješnije nositi s bolešću depresije.
Depresija kao izazov k boljem ophođenju sa sobom, s drugima, sa svijetom
Suočavati se s depresivnim i raspoloženjima i depresijom jest moguće i navodimo neke od mogućih koraka:
- Pronaći vrijeme u kojem mogu biti sa sobom, to jest osluškivati sebe.
- Koliko okolnosti dozvoljavaju spavati dovoljno (6-8 sati dnevno).
- Jesti češće i malo, a rjeđe puno i teško.
- Gajiti društvene odnose s prijateljima i rodbinom.
- Obnoviti ili pronaći hobby.
- Vjerovati da život i svijet imaju nekakav smisao.
- Vjerovati da ima netko kome je uistinu do mene stalo.
- Oprostiti nekome od koga se u mislima zbog mržnje nikako ne mogu odvojiti.
- Biti zahvalan za male i velike stvari u životu i pokušati barem jednom tjedno pronaći takve stvari.
- Gajiti sposobnost igre i razonode.
- Raditi nešto za društveno dobro.
- Osobe koje su religiozne obnoviti kroz molitvu odnos prema Bogu koji nas prihvaća i bezuvjetno ljubi.
- Pronaći alternativu promišljanja, osjećanja i djelovanja. Alternativa oslobađa čovjeka od ukočenosti i daje mu jednu moguću novu perspektivu.
- Voljeti i raditi.
Budući da smo u vremenu kada planiramo također i odlazak na godišnji odmor predlažem da ne mijenjamo naš ustaljeni svakodnevni ritam života nego da se njega držimo, osim ukoliko se radi o otežavajućim životnim okolnostima. Mijenjane sata odlaska na spavanje kao i kasnije/kasno ustajanje, te unošenje velike količine hrane utječe na organizam koji je navikao na drugačiji redoslijed što stvara određeni stres. Stoga i na godišnjem pokušajmo se ravnati prema ustaljenom redoslijedu življenja što će nam otvoriti prostora i vremena za ono što redovito zbog poslovnih ili drugih obveza ne uviđamo, a što nam može pomoći da se uistinu odmorimo i vratimo obnovljeni u svakodnevicu.
Autor: Dr. sc. Josip Bošnjaković, CTA psihoterapeut, viši asistent, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Đakovu – Katolički bogoslovni fakultet
Objavljen je i program 22. EAP kongresa koji će se održati u Zagrebu od 30.09. do 01.10.2016.
Za vas je osiguran širok spektar tema koje će se obrađivati kroz usmene prezentacije, radionice, prikaze slučajeva, okrugle stolove, diskusije, grupe refleksije i postere. Nadamo se da će 22. EAP kongres biti mjesto na kojemu možemo razmijeniti vlastita stajališta, učenja i iskustva, pridonijeti vlastitu učenju i širenju svjesnosti – što je jedan od glavnih ciljeva psihoterapijskog postupka uopće.
Iskoristite priliku i registrirajte se po ranim kotizacijama do 15.06.2016.
Niže cijene kotizacija dostupne su za Hrvatsku i zemlje jugoistočne Europe – Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Cipra, Grčke, Kosova, Moldavije, Makedonije, Crne Gore, Rumunjske, Srbije i Slovenije.
Pripremili smo i ograničeni broj paketa sa sniženim cijenama koje uključuju kongresne i predkongresne aktivnosti.
Detaljan program možete pronaći na http://www.eapzagreb2016.eu/hr/program/.
Foto: Shutterstock
