U svom psihoterapijskom radu često se susrećemo s ljudima koji ne znaju reagirati u skladu sa svojim vlastitim interesima. U razgovorima izražavaju razumijevanje da je njihovo ponašanje često suprotno njihovim interesima, ali…kao da ih nešto tjera da postupe drugačije, kao da imaju unutarnji poriv napraviti nešto što se kosi s ciljevima koje su postavili, kao da je kratkotrajna impulzivnost jača od zdravog razuma.
Uzmimo za primjer ženu u najboljim godinama koja želi zasnovati brak i obitelj, ali….nitko joj se ne sviđa, a kada joj se i netko svidi to je uvijek netko tko ne želi brak i obitelj ili to već ima. Ili pak majka, koja zna da nije dobro vikati na dijete, ali kada ono napravi nešto što, po njenim kriterijima, nije smjelo, ona gubi kontrolu i viče iz petnih žila.
Možda muškarac koji radi 24 sata, sedam dana u tjednu i svaki dan odlučuje uzeti godišnji odmor i dobro se odmoriti, ali…ne može, jer jednostavno ne može prepustiti odgovoran posao i zadatke svojim zaposlenicima, bez kontrole, sve bi otišlo u vražju mater i tko bi onda platio djeci studiranje. Na kraju pod prisilom uzima godišnji odmor i na lijepo uređenoj vikendici na moru digne još jedan kat. Možda žena koja je u najboljim četrdesetima i obilazi svoje roditelje na dnevnoj razini i premda zna da je to nepotrebno i zna da će je samo iznervirati, ali mora ih obići, pa pak je ona dobro odgojeno dijete.
Što ako ne postupate u skladu s vlastitim interesima?
Vjerujemo da ponekad promatrajući bliske i drage osobe pomislite „O Bože zašto si to radi?“ Čini vam se da vama draga osoba ne postupa u skladu s vlastitim interesima. Naravno, gledajući sa strane imate bolju perspektivu od te osobe. Vidite stvari koje ona nema priliku vidjeti jer je s nosom u tome. Možda se pitate zašto je odabrala baš tog partnera koji joj ne poklanja pažnju, zbog čega njen stan uvijek treba biti savršen i kada pada od umora, kako može toliko energije ulagati u odnose s drugima i to gotovo uvijek nauštrb sebe… I tako bismo mogle nabrajati silne primjere u kojima ljudi ne postupaju u skladu s vlastitim interesima.
Što predstavljaju uvjerenja?
Odgovor zašto je tome tako, velikom mjerom leži u ograničavajućim uvjerenjima koje najčešće stječemo do pete godine života u fazi kada nismo sposobni racionalizirati i sve primamo na dubokoj nesvjesnoj razini. Ograničavajuća uvjerenja su taj unutarnji poriv koji nas tjera da napravimo nešto što se kosi s našim interesima.
Uvjerenja su nešto što mi smatramo istinitim, što nikada ne preispitujemo. Skup takvih uvjerenja nalazi se na posebnoj “snimci” u našem mozgu na kojoj su snimljene sve verbalne ili neverbalne poruke roditelja i roditeljskih figura kada smo bili djeca. Sjetite se kako su vam roditelji govorili što je dobro za vas i kako biste se trebali ponašati. Možda su to bile neke od slijedećih poruka: Nikome ne treba vjerovati; Kada ti je teško, ne pokazuj to, moglo bi se upotrijebiti protiv tebe; Moraš biti ljubazna prema ljudima; U vezi se treba svađati; Žene su čangrizave; Svi muškarci su isti; Ljubav je bol; Probleme treba rješavati sam; Drugi misle samo na sebe.
Uvjerenja stečena u djetinjstvu u odrasloj dobi nam pružaju sigurnost. Ona nas čuvaju i potvrđuju nam da smo na dobrom putu. S jedne strane dok god živimo prema njima znamo da smo u redu i da nam se ništa loše neće dogoditi. S druge strane živeći prema njima potvrđujemo neke rano donesene odluke. Primjerice, ako je osoba odlučila vjerovati da su svi muškarci isti i misle samo na sebe, na temelju svakodnevnog ponavljanja njene majke, ona će birati upravo takve muškarce kako bi potvrdila da je mama u pravu, a samim tim i ona sama. Istovremeno će „izbrisati“ sve krasne izdanke muške vrste koji bi joj za Valentinovo kupili buket ruža. Za takve će momke možda zaključiti da nema kemije.
Znate li reći “Ne”?
Osvrnimo se na trenutak na ljude koji ne znaju reći ne: Alica ima dugogodišnju prijateljicu Maju. U zadnje vrijeme ju taj odnos poprilično iscrpljuje. Naime, Maja ju često traži različite usluge kojima nema kraja. Zove ju jedan dan da ide s njom u šoping van grada premda zna koliko Alica mrzi kupovanje, a posebno izvan grada, a i nije pravi trenutak jer je obećala dečku da će ići u šetnju i kino, ali…kako reći ne. Nema pojma, nitko ju tome nije naučio. Na kraju kaže Maji da će ići s njom. Nekako joj je lakše dogovoriti se s dečkom da cijeli raspored prebace za sutra, nego da Maji objašnjava kako joj se ne ide. Ipak je ona njena dugogodišnja prijateljica. Odlazi s njom u kupovinu tijekom koje u njoj polako tinja ljutnja. Pa nije baš Maja u redu, zašto ona ne razmišlja o njoj. Zna koliko malo vremena ima pored svog posla i svaki trenutak koji može provesti s dečkom je dragocjen. Na kraju kupovine Maja joj zahvali na trudu, odvede ju na cugu, a Alica zna da će je ljutnja proći i da će i opet napraviti Maji sto i jednu uslugu. Bilo bi lakše da je samo Maja ta kojoj Alica pomaže, ali takvih Maja ima na poslu, u susjedstvu i među drugim prijateljima.
Razni su razlozi zbog kojih osoba ne zna reći ne. Uglavnom potječu iz roditeljskog doma. Možda su roditelji bili jako zadovoljni kada je dijete bilo dobro i poslušno, a za svako drugo ponašanje su kažnjavali ili ignorirali. Možda roditelji nisu obraćali pažnju na dijete pa je ono odlučilo biti dobro i poslušno u svakoj situaciji kako bi najzad na njega obratili pažnju. Možda je imalo brata ili sestru koja je bila miljenica, pa je dijete zaključilo da mora biti bolje i uvijek dobro da ga zavole isto kao seku… Prisilno ponašanje u ovom kontekstu znači da u svakoj situaciji, pa i kada je ona nauštrb nas samih, nećemo odbiti učiniti nešto za drugog. To uključuje da ćemo, i kada nam svaki atom našeg tijela vrišti “Neeeeeeee“, na socijalnoj razini reći “Da“. Kada bismo razriješili to prisilno i automatsko pristajanje, tada bi naša usmjerenost na druge postala naša vrijednost. Odnosno, tada ćemo, u većini slučajeva, pomoći ljudima oko nas. Ukoliko smatramo da neka osoba nešto može napraviti sama, asertivno ćemo ju odbiti. Ukoliko imamo važnog posla odgoditi ćemo pomoć za kasnije. Alica će Maji možda reći: “Nemoj se ljutiti, ali ja tako mrzim šoping i idem s dečkom u kino. Možda da se vidimo jedan dan na kavi?“
Koliko smo u stanju sami autonomno donositi odluke i reagirati u skladu s vlastitim interesima?
Sposobnost da čovjek spontano bira stanje i reakciju koja je za njega najbolja zove se autonomija. Malo je autonomnih ljudi. Oni žive ovdje i sada, svjesni svoje prošlosti, ali neopterećeni njome. Uzimajući u obzir sve informacije na temelju iskustava iz prošlosti, oni planiraju budućnost.
Autonomni ljudi su spontani, ali ne i impulzivni. Oni se mogu veseliti i biti tužni, mogu se naljutiti, ali se i dobro zabavljati. Autonomna osoba odlučiti će učiniti nešto ukoliko je to u skladu s njenim interesima. Uzmimo dvije prijateljice koje pijuckaju kavu. 9 je sati i sprema se odvratna vrućina. Odjednom jednoj od njih pada na pamet „Ajmo na kupanje u Crikvu!“ Spontana osoba u sekundi će izvrtjeti film provjere je li to za nju u redu i ukoliko je, pristaje te odlaze na jednodnevan izlet. Impulzivna osoba neće izvrtjeti ništa te jednostavno odlaze na jednodnevni izlet. Čak i ako će je to baciti u crveni minus, čak iako ima dogovoren termin kod doktora na koji čeka šest mjeseci, čak iako već ima važan dogovor za poslije podne.
Autonomni ljudi osuđuju postupke drugih ljudi, a ne ljude kao takve. To naravno ne znači da im se svi moraju sviđati. Naprotiv slobodno odlučuju s kim će biti u odnosu, a s kim ne. Nadalje, ako su prisiljeni biti s nekim u odnosu, primjerice s nadređenim, autonomno odlučuju kako će se ponašati i reagirati. Nikoga ne smatraju amebom ni idolom.
Autonomna osoba zna da je sreća u rukama nas samih. Zna da je odgovorna za svoje postupke te ne traži odgovornost u drugim ljudima. Nisu joj drugi krivi.
Svi se rađamo autonomni. I svi gubimo tu sposobnost onog trenutka kad počinjemo dobivati zabrane da budemo ono što jesmo, dozvole, pohvale i pokude od vlastitih roditelja, koji nas oblikuju u nešto što nije u skladu s našom vlastitom prirodom.
I svi možemo, ako se potrudimo, ponovno postati autonomni. Ograničavajuća uvjerenja radom na sebi možemo prevesti u podržavajuća uvjerenja koja će nas potaknuti da postupamo u skladu s vlastitim interesima.
Kako to učiniti? Za početak vrlo je važno slušati svoje tijelo koje nam tako često nešto poručuje, a mi često isto ignoriramo. Naime, život suprotan svojim interesima zna biti poprilično iscrpljujući. Sjetimo se Alice. Koliko vremena i energije mora investirati kako bi svima odgovorila na njihove potrebe. Njeni atomi viču „Ne da mi seeeeeee“, a ona ipak radi i odrađuje. U takvim situacijama, ako dugo vremena činimo nešto što nije u skladu s našim interesima tijelo nam servira migrenu, gastritis, temperaturu, grčeve u želucu, mučninu, slabost ili pak neki neželjeni osjećaj poput depresivnog raspoloženja, tjeskobe, anksioznosti, osjećaja krivnje…
Tek kada prohvatite svoje pošanje možete ga mijenjati
Kada se to dogodi dobro je da se zapitate “Koja je pozitivna namjera migrene?“ Koliko god vam se činilo da migrena nema pozitivnu namjeru, jer vam glava puca po šavovima, poslušajte svoj nesvjesni um što vam poručuje. Udobno se smjestite i zapitajte se koja je pozitivna namjera neželjenog osjećaja ili ponašanja.
Kada dobijete odgovor ponavljajte pitanje “Koja je pozitivna namjera?“ sve dok ne dođete do neke vrijednosti koju želite zadovoljiti, primjerice mira, sreće, zadovoljstva, uživanja te razmislite kako možete zadovoljiti tu pozitivnu namjeru a da to ne bude štetno za vas. Nadalje, kada primijetite ili vam netko drugi ukaže na obrazac ponašanja koji se ponavlja, a nije baš dobar za vas nemojte ga ignorirati. Koliko god teško bilo prihvatite da je to vaše ponašanje. Jer tek kada to prihvatite moći ćete ga mijenjati. Nakon toga vam savjetujemo da pronađete stručnjaka u kojeg ćete imati povjerenja i s kojim ćete pronaći u sebi sve resurse koji su vam potrebni da biste živjeli u skladu sa svojim interesima.
Do tada evo još nekoliko savjeta kako se nositi sa stresom koji je posljedica postupanja protiv vlastitih interesa:
- Vođenje antistresne fantazije: svaki dan pronađite vrijeme i posvetite se održavanju svog uma i duše u zdravom stanju. Nađite mirni kutak, zatvorite oči u ležećem ili sjedećem položaju, i stvarajte pozitivne slike. Možete zamisliti kako sjedite pokraj mora, rijeke, jezera, osjetite ugodnu toplinu sunca na tijelu, osjetite mirise cvijeća, borova… svatko bira svoje pozitivne slike. Vrijeme u autobusu, tramvaju, pauzu na poslu umjesto za razmišljanje o brigama možete iskoristiti na ovakav način.
- Fizička aktivnost – fizičke aktivnosti mogu uvelike smanjiti stres i intenzitet reakcija na stres. Posebno su korisne aerobne vježbe, poput hodanja, trčanja, plivanja ili vožnje biciklom. Istezanje je korisno kod napetosti mišića. Aerobne vježbe podižu i razinu određenih kemikalija u mozgu koje poboljšavaju raspoloženje i čine nas zadovoljnijima samim sobom.
- Pisanje – sve je više istraživanja koja pokazuju kako pisanje o stresnim situacijama i okolnostima može pomoći otpuštanju stresa i poboljšanju bolesti i stanja na koja utječe stres. Preporučuje se oko 10-15 minuta pisanja dnevno, a na papir možete prenijeti vaše viđenje stresnih situacija i vaše osjećaje: Olovka budi dio nas koji je objektivan koliko je to moguće. Dio nas koji nije opterećen emocionalnim reakcijama i prosuđivanjima.
Foto: Shutterstock
Autor teksta:
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.radnik
NLP trener,
Specijalizantica transakcijske analize
www.budisvoj.eu
