Psihijatar Milan Košuta: "Depresiju, bojim se, jedva da razumijemo"

Psihijatar dr. Milan Kosuta

Milan Košuta, dr. med, poznati je zagrebački psihijatar i psihoterapeut, svašta ga u životu zanima i veseli ali i danas najviše uživa u ulozi psihoterapeuta. Što misli o svojoj profesiji i psihološkim problemima u Hrvatskoj, otkriva nam u intervjuu

Zašto ste odabrali ovaj poziv?

Ne mogu točno reći kad i kako je sve počelo, ali što dulje živim, sve sam uvjereniji da pametan i mudar čovjek živi dobro i dugo, a glup kratko i loše. Jasno, izuzetak su ljudi u kojih je genetika takva da im skrati ili oteža život kao i oni gdje je splet nesretnih okolnosti doveo do patnje i prijevremene smrti. Pri tome termini – pametan i glup – nisu ono što nazivaju psiholozi kad dobiju rezultate kojekakvih testiranja.

Pametan je onaj kojem je malo dosta, koji živi u ovome danu, koji je umjeren u svemu, koji se ne žali, koji nije pohlepan, koji ne zavidi, koji ne zagađuje ovu jadnu Zemlju više nego što mu treba da opstane, koji je u stanju nasmijati drugoga i koga se dade nasmijati, koji dovede drugoga do orgazma, pa i sebe, koji potražuje dobro i bježi od zla kao vrag od tamjana, kome je /barem/ žao kad ubije životinju da bi prehranio sebe.

Glup je onaj koji ne zadovoljava većinu prethodno postavljenih kriterija. Tijekom studija medicine sam shvatio da psihijatrija i psihoterapija nude čovjeku šansu da se opameti pa sam i krenuo u to. Da se opametim najviše što mogu i da drugima, koji to žele, pomognem da budu pametniji. Nisam bio siguran da ću biti dobar u tome. Jesam li dobar ili nisam pokazat će se nakon što umrem. Nakon smrti svakoga čovjeka prođe neko vrijeme, smire se strasti i vidi se je li bio dobar i u čemu. Ne bi me iznenadilo da je za dušu najbolje da se što manje spominje njezina vlasnika nakon što se ode tamo kamo se ide.

Jeste li do danas požalili?

Požalio? Nema ljepšega zanimanja.

Koliko je vaša struka do danas napredovala?

U psihoterapiji je napredovala tako da nismo više opsjednuti Freudom i njegovim sljedbenicima. Shvatili smo i prihvatili da nije sve definirano. Da postoji mogućnost da se stvari promijene nabolje, praktički, sve do smrti. Napredovala je i u području psihosomatike tako da nas liječnici koji se bave tijelom sve manje doživljavaju kao čudake i medicinske neznalice. Veliki je napredak i u području razumijevanja posttraumatskog stresnog poremećaja kao i općenito razumijevanja kako zlo djeluje na mozak i zaključili smo da se zla valja kloniti po svaku cijenu. Sa što manje analize. Bankrotirale bi i Amerika i Rusija kad bi na fer način isplatili odštetu ljudima za sva oštećenja koja se pojave u mozgu i u cijelome tijelu ratnika nakon što završe bitke diljem svijeta, a sve samo zato da bi američki i ruski, pa i drugi kapitalisti, engleski možda više od svih drugih, imali što više. Nažalost, još uvijek ne znamo što se to dogodi u čovjeku da se probudi jedno jutro i kaže da mu se prisluškuje telefon, da ga prate. Depresiju, bojim se, jedva da razumijemo. Pokušavamo pomoći ljudima s tim boljkama na sve moguće načine.

Radi li se o profesiji koja donosi veliko opterećenje?

Ako se dobro radi, onda je to zanimanje koje opušta, obogaćuje. Ako se radi krivo, onda se čovjek brzo umori i zasiti. Ne da se nosi doma, živi se to što se radi. Osim kolega koji to rade na birokratski način. Neki to rade na prvi, neki na drugi način. Najviše me uzruja kad se laže da bi se nešto nekome otelo. I kad se otme, nema nimalo zadovoljstva. Oprostio bih otimačinu da se bar nakratko vidi neka sreća u očima otimača. Ne. U njemu se odmah rodi pitanje: “Gdje ćemo dalje oteti?” Strašno!

Na koji način vama pomaže znanje o ljudskoj psihi?

To mi zanimanje pomaže da lakše podnesem konstataciju koja se povremeno javi u svakom inteligentnom čovjeku: “Za.... sam sve što se moglo za....!” I da se ide dalje pokušavajući što manje griješiti.

Što mislite da su najveći psihološki problemi u Hrvatskoj?

Mi smo prvaci svijeta u traženju onoga što ne valja. Tvrdim, (šalim se za one koji sve doslovno tumače), da kad bi Hrvati u Mercedesu bili oni posljednji kontrolori koji odlučuju o tome može li ili ne može pojedini automobil izaći iz tvornice prema kupcima, da nijedan Mercedes ne bi napustio tvornički krug. Pravi Hrvat nađe manu svakom Mercedesu. Dajte ljudi, olabavite malo po svim pitanjima.

PTSP - psihijatar objašnjava simptome, uzroke te kako se liječi ovaj poremećaj

Koje su vam se situacije iz ordinacije posebno urezale u pamćenje?

Navest ću jedan primjer kao ilustraciju odnosa između partnera. Došao je čovjek i kazao mi da ga žena tako naživcira, da mu je jedino opuštanje sjesti na vlak i otići do mjesta gdje je ratovao. Tamo se smiri, popije pivo i vrati doma. Je l’ odnos između dvoje, koji bi se trebali voljeti, gori od bojnoga polja? Je l’ možda i previše odnosa danas postalo gore od bojnoga polja? Roditelji-djeca? Stariji-mlađi? Oni koji imaju novac-oni koji ga imaju manje? Teisti-ateisti? Heteroseksualni-homoseksualni? Grad-selo? Poslodavci-radnici? Ne znam. Ne sviđa mi se to.

Tko treba ići psihijatru, a tko ne?

Psihijatru treba ići svatko tko pati u mentalnoj sferi u duljem vremenskom periodu – recimo patnja koja traje dulje od šest mjeseci bez nagovještaja da bi mogla proći. Isto tako bi ga trebali posjetiti ljudi koji imaju psihosomatske bolesti.

Koliko su za uspješnu terapiju važani razgovor i medikamenti?

Valja prepustiti psihijatrima i liječnicima obiteljske medicine da zajedno s čovjekom koji pati odrede odgovarajuće liječenje.

Koliko je teško, ili lako, sve savjete koje dajete drugima primjenjivati na svoj život?

Jedini savjet koji dajem ljudima je molba da potraže dobro u današnjem danu. Pa kroz to pojačam i vlastitu potragu za dobrim. Trudim se ne davati nikakve savjete.

Tebaju li psihijatri psihijatra ili psihologa?

Imam psihijatricu pored sebe. Od 0-24. Treba to. I Larija i Iveka u Samoboru da se nešto s guštom pojede.

Razgovarala: Ana Abrahamsberg/Ordinacija.hr

Foto: Robeet Anić/Pixell

 

 Prati nas na Viber Public Chatu!