Zablude o roditeljstvu koje itekako mogu štetiti djeci

RODITELJI, DIJEITE, Shutterstock 132049541

Kada roditelji postanu roditelji okolina je puna savjeta o tome kako odgajati ili ne odgajati dijete, što je dozvoljeno a što zabranjeno i što nikako ne smiju činiti da im dijete ne postane razmaženo.

Jedan dio savjeta vjerojatno stoji, no drugi dio su pravi mitovi koji se prenose s generacije na generaciju a nemaju nikakvo uporište. Tako dolazi do raznih zabluda, koje ako ih se roditelji pridržavaju itekako mogu štetiti djeci.

Treba li reagirati kada dijete plaće?

Jedna od tih zabluda je i da ne treba uvijek reagirati kada dijete plaće. Nebrojeno puta sam u svojoj okolini čula da "dijete ne treba uzimati na ruke kada plače da se ne navikne". Pa, donekle ima smisla: ako reagiramo svaki put kada dijete plače, dijete će dobiti poruku da ćemo doći kada plače i stalno će plakati. Ili?

Zapitajmo se, zašto uopće dijete plače?

Osim onih očitih, fizioloških potreba (gladno je, treba mu promijeniti pelenu, nešto ga boli) postoje i one psihološke. Primjerice strah. Dijete nije odrasla osoba i nema sposobnost racionalizacije. Nakon noćne more dijete se ne može samo utješiti. Njemu trebaju mama i tata. Njemu treba figura na koju se može osloniti, koja će biti tu ne samo da zadovolji njegove fiziološke potrebe već i one psihološke. Da ga utješi. Da mu pokaže da ga voli. Da mu to ponovi trilijun puta. I više.

Dijete se ne može naviknuti "na ruke". Može se naviknuti samo na to da će uvijek dobiti utjehu. A u dobi u kojoj si ne može samo pomoći ta mu utjeha itekako treba. Nju ne treba propitivati. 

Ako dijete dobiva poruku da ćemo doći kada plače, to nije nešto loše što bi roditelji trebali izbjegavati činiti. Dijete ne plače stalno; dijete plače kada mu nešto treba. To što ne vidimo neki fizički dokaz te potrebe, to ne znači da ona ne postoji i da je plač posljedica "razmaženosti". U tako niskoj dobi dijete ne može biti razmaženo. Može biti samo jako senzibilno prema temperamentu, a senzibilnijoj djeci treba više podrške i prisutstva; više poruka "tu sam za tebe i doći ću kada god treba da ti pružim utjehu".

Muška djeca su u našoj kulturi nažalost posebno lišena zadovoljenja tih nefizioloških potreba. Zato jer dječak treba očvrsnuti, ne može biti "mamin sin" i plačljivac. Poruka "dječaci ne plaču" se u našoj kulturi smatra potpuno normalnom i dobrodošlom. To je prava vrijednost kojoj treba poučiti jednog dječaka. I opet bih rekla nažalost.

Jednog dana taj dečko, sada odrasla osoba, ima zabranu na emocije. On ne plače, on je jak. On zato ima fizičke tegobe; ali nema veze jer i njih podnosi stoički. Kao pravi muškarac. Baš onako kako su mu roditelji govorili da treba: bilo direktno, bilo indirektno kroz nereagiranjem na njegove psihološke potrebe. Ili posramljivanjem zbog istih.

Ako želimo stabilnu i zdravu odraslu osobu, od rođenja trebamo uvažavati potrebe te male osobe. Trebamo reagirati na plač, na strah, na tugu. Bez obzira je li to dječak ili djevojčica, je li plačljiviji ili ne. Trebamo mu poslati poruku da smo tu za njega, trebamo mu pružiti utjehu i sigurnost. A ne očekivati da si to sve sam pruži i pri tome očvrsne. Jer neće očvrsnuti. Izgledat će čvrsto a iznutra će se raspadati. Baš poput drveta koje izvana ima robusnu koru a iznutra su ga uništili razni nametnici. Na roditeljima je da spriječe nametnike da uđu u drvo i tako zaustave njegovo propadanje u budućnosti. 

Kao psiholog, jedini savjet koji bi dala roditeljima po pitanju odgoja njihove djece jest da u raznim postupcima i uvriježenim odgojnim metodama potraže smisao. Kada god sumnjaju postupaju li ispravno ili ne, neka razmisle koja je svrha tog postupka, ima li to za njih smisla. Ako nema, ako imaju osjećaj da to za njihovo dijete neće biti dobro, neka odbace tu odgajateljsku dogmu. Nisu sve uvriježene odgojne metode istinite. Neke su nastale samo kao posljedica nepreispitivanja.

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!