Zaviriti u sobu svog adolescenta ili bolje ne...

majka, dijete, Shutterstock 219678397

Nedavno sam sa svojom kolegicom raspravljala o tome bi li ikada bez pitanja ušla u sobu djeteta – tek toliko da vidi što se tamo zbiva, da vidi ima li u tom carstvu nešto za što ona ne bi smjela znati. Njezin odgovor je bio vrlo čvrst i jasan: ne.

Dok sam se divila njezinoj samouvjerenosti, moram priznati da sama – kada bi imala dijete – moj „ne“ bi bio poprilično labav. Unatoč svim stručnim znanjima teško bi mi bilo odoljeti porivu da saznam što se zbiva u sobi mog adolescenta.

Zadiranjem u privatnost dovodi u pitanje povjerenje

Kada se prisjetim svoje adolescencije, odnos moje mame i mene je bio takav da je ona u bilo kojem trenutku mogla ući u moju sobu – čak su i vrata te sobe uvijek bila otvorena (baš sam bila dobar adolescent, zar ne?). No, razlog zbog kojega ni u mlađoj dobi nisam imala potrebu ništa skrivati od mame vjerojatno je ležao u njezinoj umjerenosti i dobrom pristupu koji je isključivao pretjerano uplitanje u moj život. U svojoj sobi sam uvijek imala privatnost (unatoč otvorenim vratima), tu sam mogla voditi razgovore s prijateljicama bez straha da će ih netko prisluškivati, nitko mi nije „kopao“ po ormaru tražeći dnevnik, cigarete ili nešto treće.

Mama je bila mudri savjetnik kojemu sam dolazila kada probleme nisam mogla riješiti sama ili s prijateljicama. Bila je sigurna baza u koju sam imala beskrajno povjerenje.

Iako je vjerojatno za roditelje veliki izazov oduprijeti se porivu da saznaju što se zbiva u životu njihove djece mimo onoga što im oni sami kažu, zadiranjem u njihovu privatnost dovodimo u pitanje i povjerenje. Kako ni sami ne bi voljeli da nam netko bez pitanja uzima stvari niti bi toj osobi više vjerovali, tako se i oni osjećaju kada roditelji provjeravaju njih. Veliki broj djece odlučuje se na laganje roditeljima samo kako bi spriječili njihovo uplitanje u sve segmente njihova života. Iz perspektive odrasle osobe, taj potez mi je posve razumljiv.

Kako odrediti granicu što je privatno a što ne?

Vjerujem da je pojam privatnosti za svakoga vrlo individualan i ono što nekome neće uopće smetati, netko drugi će to protumačiti kao potpuno narušavanje privatnosti. Sjećam se da je meni kao djetetu smetalo kada bi mi mama čistu odjeću spremala u ormar. Jednom prilikom sam joj to i rekla i odlučile smo da će mi je ostavljati na krevetu u sobi. I tako smo zajedno, bez ljutnje i ružnih riječi prevenirale nesporazume i sukobe. Važno je da roditelji zajedno s djetetom dogovore i utvrde granice koje se neće prelaziti – ako je djetetu bitno da se može povući u svoju sobu i da u njoj ima mir, tada je dobro da roditelji isto uvaže.

Primjerice, ukoliko roditelji imaju naviku ulaziti u sobu djece kako bi je pospremili dijete to može doživjeti vrlo negativno. Iz perspektive roditelja to izgleda kao usluga a iz perspektive djeteta to izgleda kao narušavanje privatnosti (jer se „kopa“ po njihovim stvarima, jer se više ne mogu snaći u svom kreativnom neredu, jer im u smeću završe važne stvari, jer ih se proziva za nešto što roditelji uopće nisu trebali vidjeti...). I u konačnici, poruka koju im šaljemo kada pospremamo njihovu sobu nije nimalo konstruktivna za njih – svako dijete bi samo trebalo pospremati svoju sobu i učiti se radnim navikama. U ovoj situaciji važno je da se roditelji suzdrže od pospremanja njihove sobe i umjesto toga dogovore s djetetom da će samo pospremati svoju sobu. Pri tome roditelji trebaju imati na umu da će morati malo spustiti kriterije po pitanju čistoće.

Potrebno je raditi kompromise

Osobno vjerujem da ni jedna krajnost nije dobra i da je u tom slučaju potrebno raditi kompromise. Primjerice, ako dijete kaže da ne želi da mu roditelji uopće ulaze u sobu, tada su nužni kompromisi i zajednički dogovor oko toga što je prihvatljivo i za roditelje i za dijete.

U periodu adolescencije mladi su jako osjetljivi na svoju intimu i na roditeljsko uplitanje u istu.

Važno im je da ih roditelji „puste na miru“ i da imaju svoj sigurni kutak u koji se mogu povući. Osiguravanje tog kutka ne znači biti emocionalno hladan i nezainteresiran roditelj – to samo znači da uvažavamo djetetove potrebe i dajemo mu prostora. Znati gdje je, s kim se druži i kako provodi dane – stvari su koje roditelju pružaju bitne informacije a ne zadiru u djetetovu intimu.

Otići u drugu krajnost u kojoj nas ne interesira što dijete čini preko dana isto tako nije dobro za njegov razvoj i šalje poruku da nas nije briga, da nema sigurne baze kojoj se mogu obratiti kada stvari krenu nizbrdo. S druge strane, čitanje dnevnika, praćenje, prisluškivanje razgovora – prelaze granice i sigurno narušavaju odnos međusobnog povjerenja. Ukoliko imamo potrebu primjerice za čitanjem dnevnika našeg djeteta, tada se trebamo zapitati kako to da nam je toliko važna kontrola našeg djeteta? I kako bi se sami osjećali da nas netko na taj način kontrolira? Ova pitanja pomažu i meni kao nekome tko može razumjeti roditelje koji imaju poriv malo zaviriti u privatnost njihova djeteta i automatski učvršćuju onaj „ne“ s početka priče.

Imajte na umu da nijedan odnos – pa tako ni onaj s djetetom – ne možemo stvoriti prisilno. Svaki put kada se u vama javi poriv da učinite nešto što vam je pomalo diskutabilno, zamislite se da ste vi u poziciji svog djeteta i pitajte se kako bi vama bilo? Bi li se složili s postupkom svog roditelja ili bi vas on naljutio? Dijete u vama će vam dati najtočniji odgovor.

Foto: Shutterstock

 

 Prati nas na Viber Public Chatu!