Pitanja našim doktorima mogu postaviti samo prijavljeni članovi Ordinacije.

Prijavi se. Nemaš korisnički račun? Učlani se.

Vi pitate, naši liječnici odgovaraju!
Problemi srca i krvožilnog sustava

Adolescentska kriza i problemi u komunikaciji unutar obitelji

Objavljeno: 24.01.2013.

Poštovanje, imam 16 godina i moj ''problem'' je sljedeći. Imam brata koji je od mene mlađi 2 i pol godine, udovoljava mu se sve živo, šta god poželi to dobije. Iako mi je brat slobodno mogu reći da se ponaša užasno bezobrazno i da ja uvijek budem kriva za sve probleme koje on napravi. Uvijek je u naručju roditelja, ulizguje se, traži novac, mene zeza a roditelji ništa ne govore za to. Ja kad njemu nešto uradim ili malo višim tonom mu kažem da me ostavi na miru, krenu se na mene derati nenormalno, samo čekam kad će me udariti. Sad je 7 razred i moj uspjeh u školi je svejedno bio bolji od njegovog al sam imala viši pritisak od roditelja nego on sada. Kad dobije slabu ocjenu ili nešto uradi, to prođe bez problema. Na njega se ljute možda 15 minuta a kad ja dobijem slabu ocjenu sa mnom neće da pričaju po 1-2 mjeseca. Nikada nisam bila taj tip da tražim da mi se sve kupuje, da mi se daje đeparac i slično. Sa roditeljima nemam skoro nikakav kontakt, nešto malo pričamo i to je to. Često se ljute na mene nekad bez razloga a nekad i sa razlogom jer im kažem sve što mislim o njihovim postupcima. Stvarno mi je teško, često poželim da se ubijem jer nemam razloga da živim. Ne podržavaju me. Koje god sam prijatelje našla, zabaranili su mi ih. Nekad kada izađem vani, tata ide za mnom i prati me gdje idem. Imao je običaj da me osramoti na sve moguće načine pred prijateljima i u školi. Imaju tako okrutne riječi, koje ubijajaju. Oba roditelja su mi govorili da sam kurva, više puta. Otac me je nedavno istukao jer sam ostala na dopunskoj nastavi u školi. Udarao me je šakama u glavu, izbio mi dah. Pala sam na pod uzimajući zraka a on me je samo šutnuo, uzeo za kosu i izbacio vani. Ne znam kako da postupim prema njima više kada im nikada ne mogu udovoljitit. Trudim se ali ne ide. Više nemam volju za životom. Ne zanimaju me stvari koje sam prije voljela. Borim se sa nesanicom već godinu dana. Bila sam kod psihijatra i dao mi je tablete MISAR koje mi nisu pomagale. Nekad mi dođe da mi svo tijelo utrne, počne mi se mantati, ne mogu stati na noge. Srce me također žigne, tako oštro. Često imam glavobolje da mi sve krene udarati u oči. Mami kad se god požalim da me boli, nikad nije poduzela nešto. Kada me prijatelji zovu vani, uvijek im kažem da imam nekog posla kući samo da roditelje ne bi morala pitati da idem vani. Sve moje prijateljice imaju dobru odjeću, mobitele, ja nemam. Nosim iste stvari po 3-4 godine samo da im ne bi morala reći da mi treba nešto, jer znam reakciju. Moj otac ima dijabetis, i česte su mu promjene raspoloženja. Ta bolest je valjda nasljedna i on se plaši da to moj brat ne naslijedi. Nikada nije zagalamio na njega niti ga udario a ja sam žrtva svega toga. Ponekad se zatvorim u sobu i gledam u jednu tačku više sati. Vani mi se više ne izlazi, ne pričam sa prijateljima. Često se zapitam zašto i za koga uopće živim ? Srušili su mi sve snove koje sam imala, sve o čemu sam maštala. Suze mi same idu niz lice. Ne razumijem u čemu griješim ? Nikada nisam zapalila cigaretu, niti probala alkohol. Nikada nisam ušla u neki kafić i diskoteku. Nikada nisam imala dečka. Kada pogledam kako se ponašaju ostali vršnjaci, zapitam se pored ovoga svega, jesam li ja zar najnormalnija od njih svih ? Svi puše, pju, drogiraju se, izlaze, budu do kasno vani a ja krenem spavat kad oni krenu izlaziti. Kada pogledam odnose drugih sa svojim roditeljima, teško mi je. I sada kad bi im htijela nešto reći, ne bi mogla. Za mene su kao stranci. Stvarno ne znam šta da radim. Znam da sam Vam ovo preopširno napisala, i imala bi Vam još svašta za reći ali ako ovo pročitate bit ću zadovoljna. Molim Vas pomozite mi.

Draga djevojko,

Stanje koje si opisala,  a koje se sastoji od neraspoloženja i gubitka pozitivnih osjećaja, je često u tvojoj osjetljivoj dobi (adolescentna kriza) i u pravilu ne zahtjeva neki poseban tretman.Međutim, trnjenje tijela, mantanje i slabost u nogama su simptomi koje treba liječiti. Napisala si da imaš problema u komunikaciji s roditeljima čemu bi također trebalo aktivno pristupiti.
Što se liječenja tiče ne mogu ti napisati gdje se trebaš javiti jer mi nisi navela u kojem gradu živiš.
Razlog zbog kojeg mislim da trebaš majci i ocu reći da ti treba psihijatrijska pomoć su trnjenje tijela, mantanje i slabost u nogama. Kad budeš pričala s psihijatrom (ako je to u Zagrebu  onda je dobro da to bude netko iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež, Kukuljevićeva 11 jer su
tamo odlični terapeuti) možeš mu reći za svoje problem s roditeljima i psihijatar bi trebao, obzirom na tvoju dob i vrstu problema,  zakazati razgovor sa roditeljima i s tobom zajedno. Tako možeš pristupiti problemu koji te muči.
Što se brata tiče čini se da si malo ljubomorna na tretman koji mu daju roditelji jer doživljavaš da su uz njega vise nego uz tebe. Možda su oni zaista pristrani i  bolji prema tvom bratu nego prema tebi - to ne znam. Važnije je da o svojim problemima i simptomima pričaš s psihijatrom  s kojim onda možeš propitati i svoj odnos s roditeljima.
Dr. Suzana Kulović

Slična pitanja