Problem bezubosti danas se najuspješnije rješava ugradnjom zubnih implantata.
Odluka o ugradnji implantata znači početak provođenja implantološkog protokola koji uključuje pripremu i planiranje ugradnje, operativne postupke i postoperativne upute. Jedino postupanje po protokolu u pet opisanih koraka dovodi do uspješnih rezultata, a postoperativne komplikacije tada su svedene na minimum.
Pomicanje zuba bez aparata – 10 savjeta koje morate pročitati prije terapije
1) Odabir kandidata za implantološku terapiju
Osim opće medicinske anamneze, provodi se i stomatološka anamneza, te detaljan stomatološki pregled zubi i usne šupljine. Uz sve to, mjeri se bezubi prostor, utvrđuju se posljedice bezubosti i provodi se funkcijska analiza zagriza. Nakon toga, spremni smo za drugi korak.
2) Trodimenzionalna snimka bezubog prostora
Prije ugradnje implantata obavezno je učiniti CBCT snimku bezubog prostora. Na toj snimci prema okolnim anatomskim strukturama usne šupljine planiraju se: dimenzije implantata, njegov položaj i nagib, te se utvrđuju dimenzije i kvaliteta kosti u koju se postavlja imaplantat. Postoji više vrsta implantata – u odnosu na samu kost bira se i vrsta implantata.
Ortodoncija u odrasloj dobi – što se sve liječi ortodontskom terapijom?
Ukoliko se analizom CBCT snimke utvrdi da nema dovoljno kosti za ugradnju implantata planiraju se razne augmentacijske tehnike koje za cilj imaju stvoriti novu kost na mjestu gdje će se ugraditi implantat. Augmentacijski zahvati uključuju: odizanje dna sinusa u gornjoj čeljusti, korištenje umjetnih materijala kao zamjenu za kost, presađivanje vlastite kosti i stimulacija rasta kosti pomoću matičnih stanica i faktora rasta iz pacijentove krvi.
Atrofija (propadanje) kosti s godinama sa sobom nosi i nedostatak kvalitetnog vezivnog tkiva i sluznice, što je naročito bitno kada se implantat planira u estetskoj zoni. U takvim slučajevima, osim augmentacije kosti, planiraju se zahvati kojima je cilj nadoknaditi meka tkiva koja nedostaju. Meka tkiva sluznice iz usne šupljine mogu se, za vrijeme zasebnog zahvata ili za vrijeme ugradnje implantata, uzeti s jednog mjesta te presadit na drugo mjesto u usnoj šupljini.
3) Operativni zahvat
Na temelju svega navedenog radi se operativni plan, koji se u odnosu na planiranje augmentacije provodi u jednoj ili u dvije faze. Veći stupanj atrofije tvrdih i mekih tkiva zahtijevat će predpripremu i stvaranje uvjeta za ugradnju implantat. Prije samog zahvata pacijent dobije preoperativne upute koje je odnose na antibakterijsku profilaktičku terapiju.
Stiskanje, škripanje i škrgutanje zubima – kako si pomoći kod bruksizma?
Nakon što se implantat ugradi slijedi razdoblje od 3 do 6 mjeseci vezivanja za kost – oseointegracija. Oseointegracija je ključni period u cijelom procesu te ako se implantat kroz šest mjeseci ne oseointegrira znači da zahvat nije uspio.
Stupanj vezivanja implanata za kost ekvivalentan je stabilnosti implantata koja se strojno može izmjeriti. Ako je iznos stabilnosti odmah nakon ugradnje adekvatan, moguće je da se može odmah opteretiti i da se na njega može staviti privremeni protetski nadomjestak – provizorij. To se obično radi u situacijama kada se implantat ugrađuje na estetski vidljivo mjesto, a kvaliteta kosti je procjenjena kao izvrsna.
4) Postoperativno cijeljenje
I nakon uspješne implantacije i idealne oseointegracije moguće su komplikacije. Najbitniji faktor za dugotrajnost implantata i zdravlje usne šupljine je oralna higijena. Održavanje dobre higijene oko implantata zahtjeva detaljnost i suradnju pacijenta i jedini je preduvjet za prevenciju nastanka upale oko implantata. Kada dođe do nakupljanja bakterija u prostoru između zubnog mesa i implantata nastaje upala koja destruira kost.
Novi način brzog rješavanja bezubosti
Ovakvoj upali i gubitku kosti ne može se oduprijeti ni jedan implantat niti najiskusniji implantolog. Zato kod dentalnih implantata i protetskih nadomjestaka jedino savršena higijena garantira dugotrajnost rada. U periodu vezivanja implantata za kost provode se obavezne kontrole koje uključuju profesionalno čišćenje oko područja implantata.
5) Protetska suprastruktura
Po završetku oseointegracije dolazimo do posljednjeg koraka – u implantat se učvršćuje abutment – suprastruktura koja povezuje implantat i krunicu. Abutment može biti metalni ili keramički te proizvođači implantoloških sustava nude razne opcije. Krunicu, završni protetski nadomjestak, izrađuje tehničar u zubotehničkom laboratoriju.
Iskustvo implantologa i suradnja pacijenta garantiraju uspjeh u provođenju i dugotrajnosti implantološke terapije. Jedino ako su oba uvijeta zadovoljena sve funkcijske i estetske prednosti implantata u rješavanju bezubosti mogu doći do izražaja.
Kako spriječiti i liječiti parodontitis (tzv. paradontozu)?
Foto: Shutterstock
