Svaki mjesec u Hrvatskoj se dijagnosticira 250 slučajeva raka dojke, a u istom razdoblju 90 žena izgubi bitku za život zbog ove bolesti.
Iako nam statistike ne idu u prilog, kao ni činjenica da se s rakom dojke suočavaju sve mlađe žene, stručnjaci kažu kako je ova bolest izlječiva u 98% slučajeva ako se otkrije u ranoj fazi, kad mu je veličina manja od jednog centimetra. Nažalost, u 20% slučajeva bolest u trenutku postavljanja dijagnoze bude u uznapredovaloj fazi. Osim veličine, za prognozu bolesti bitna je i vrsta karcinoma, stupanj njegove zloćudnosti, proširenost u pazušne limfne čvorove, hormonski status…
O ovom najčešćem malignom tumoru kod žena razgovarali smo s doc. dr. sc. Vesnom Ramljak, predsjednicom udruge Europa Donna Hrvatska, liječnicom u Institutu za tumore, ženom koja se i sama suočila s ovom dijagnozom.
Svake godine Europa Donna Hrvatska organizira niz akcija kojima se želi upozoriti na važnost redovitih kontrola u svrhu ranog otkrivanja raka dojke. Koje su akcije ove godine u fokusu?
Kao i svaku godinu, Europa Donna organizira dvije stalne akcije koje na ovim prostorima provodi već gotovo 20 godina, a to su Dan narcisa i Dan ružičaste vrpce. Uz ove dvije, dobro poznate akcije ovu godinu smo uz nekoliko većih, edukativnih predavanja i okruglih stolova organizirali veliku utrku Pink Run Zagreb u kojoj je sudjelovalo gotovo 400 trkača. Dosta smo se pripremali i za kandidaturu za Europski Board Europa Donne, o čemu se odlučivalo u Milanu i u čemu smo uspjeli, pa je tako predsjednica Hrvatske Europa Donne prvi put na takvoj, europskoj poziciji.
U Hrvatskoj svake godine od raka dojke oboli 2500 žena, a umre njih oko tisuću. Gdje smo u odnosu na ostale europske zemlje? Naime, za razliku od zemalja zapadne Europe, smrtnost od raka u zemljama istočne i srednje Europe raste.
Karcinom dojke je kao najčešći maligni tumor u žena vrlo važan s porastom incidencije, tj. broja novooboljelih žena. Pojavnost raka dojke u svijetu, pogotovo u razvijenim zemljama je sve veća. Pojava tumora dodatno će rasti zbog demografske strukture stanovništva – stanovništvo u Europi i u Hrvatskoj stari. Prema posljednjim podacima Registra za rak u Hrvatskoj u 2015. zabilježene su 2748 novooboljele žene, a od ove zloćudne bolesti umrle su u 2017. godini 853 žene. Ovu godinu, prvi put imamo jasan pad smrtnosti, između 15-20%, što smatramo velikim uspjehom jer očigledno je sav naš trud napokon urodio plodom. Situacija s rakom u Hrvatskoj i zemljama istočne i srednje Europe nije prenapuhana. Mi doista imamo visoku smrtnost koja je često posljedica kasnog otkrivanja bolesti, neodazivanja građana na kontrolne preglede, neujednačenost onkološke skrbi prema regionalnoj pripadnosti. I dalje smatram da bi trebalo daleko više uložiti u edukaciju građana, preventivne programe, organizaciju mreže onkoloških ustanova, s ciljem pravodobne dijagnostike i liječenja, te ujednačavanje razine onkološke skrbi za sve građane.
Iako se čini kako su žene postale svjesnije važnosti prevencije i redovitih kontrola, pojavnost raka raste. Od 1995. do danas porast navodno iznosi velikih 30%. Dio krivnje, kako ste i sami rekli, leži i u činjenici da se produljio životni vijek, no to zasigurno nije jedini razlog.
Pojavnost raka raste i rast će i dalje. Prema statističkim izračunima, u 2020. u zemljama u razvoju 1,7 milijuna žena borit će se s dijagnozom karcinoma dojke, što je povećanje za 26% u odnosu na nekoliko prethodnih godina. Naravno da je jedan od razloga, ne bih to mogla nazvati krivicom, duži životni vijek, no razlozi leže i u svemu onome što jedemo, što udišemo i kako živimo.
Kako objašnjavate činjenicu da sve mlađe žene obolijevaju od raka dojke?
Teško je takvu činjenicu objasniti i uprijeti prstom u nešto što bi bio razlog pojavi karcinoma u mlađim dobnim skupinama.
Imamo primjere žena koje nemaju nijedan od čimbenika rizika, odnosno koje se zdravo hrane, vježbaju, ne puše, u njihovoj obitelji do tada nije bilo raka dojke, a opet obole. Kako to objašnjavate?
Ne možemo za sve optužiti čimbenike rizika koji se odnose na primarnu prevenciju raka dojke. Rak dojke se najčešće događa sporadično, što znači da se ne može povezati s dokazanom nasljednom mutacijom gena. Kada bismo znali zašto se događa, vjerojatno bismo jako dobro znali i kako mu stati na kraj.
Možemo li se nadati da će rak dojke, nastavili se pozitivan trend svjesnosti o važnosti prevencije, u budućnosti tretirati kao kronična a ne smrtonosna bolest?
Već sada postoji povećana svjesnost o raku dojke, iako, naravno, to još nije onoliko koliko bismo mi to željeli. Rak dojke ne treba biti smrtonosna bolest samim time što je, kada se otkrije na vrijeme, izlječiv u preko 90% slučajeva. Terapija je za određene vrste karcinoma sve bolja i sve preciznija, tako da danas i metastatska bolest postaje kronična bolest.
I sami ste se suočili s ovom bolešću, a navodno ste, iako su nalazi ultrazvuka i mamografije bili uredni, željeli obaviti još jedan pregled jer ste sumnjali da nešto nije uredu? Koji nas simptomi trebaju zabrinuti?
Ja imam takve dojke koje su pune cista i s jako održanim žljezdanim parenhimom, pa su kao takve poprilično teške u dijagnostici. Moj karcinom je bio vrlo malen i smješten duboko ispod ciste, tako da ga se tako malog u biti i nije moglo jednostavno uočiti. Sva sreća da me je nelagoda i neko šesto čulo natjeralo na još jedan pregled. Tek kad smo evakuirali dvije ciste, ukazao se moj mali neželjeni gost. Sve ono što nije uobičajeno, bilo da primijetimo u ogledalu asimetriju dojki, crvenilo, uvlačenje bradavica, nelagodni pritisak i bol…, sve su to pokazatelji da nešto nije u redu i da se trebamo javiti liječniku. Pogotovo ako napipamo novonastali čvorić ili zadebljanje.
U jednom intervjuu priznali ste da ste dugo negirali svoju dijagnozu. Zašto? Je li vam činjenica da ste bolest prošli s brojnim svojim pacijenticima i da ste ustvari znali što vas čeka, otežalo prihvaćanje bolesti?
Upravo tako! Kada si dugi niz svjedokom ove bolesti, nije jednostavno prihvatiti bolest. Ali, to je stvar odluke. Sjetila sam se svih onih žena koje su pobijedile bolest pa sam sebi rekla – kad su mogle one, mogu i ja.
Četiri dana nakon operacije vratili ste se na posao. Olakotno je bilo to što ste rak na vrijeme otkrili pa niste trebali prolaziti kemoterapiju. No pretpostavljam da ste imali svoje krize, jer je to normalno, ljudski kad se suočavate s najtežom dijagnozom. Što vam je tada najviše pomoglo?
Naravno da sam imala krize! U prvo vrijeme zapravo nisi ni svjestan što te snašlo. Kasnije ti sve to što si se pravio hrabar, dođe na naplatu. Nisam si htjela priznati slabost. Ljubav moje obitelji i prijatelja me spasila, oni su podrška bez koje malo tko sve to može izgurati sam.
Jeste li od tog trenutka promijenili neke stvari u svojem životu, drugačije posložili prioritete…?
Naravno! Susret s činjenicom da imaš “smrtnu” bolest baci te na koljena. I onda polako, dan po dan, onako raspadnuta, počneš slagati sitne komadiće života opet u sebe cijelu. Cijelu, ali drugačiju. Trajalo je, puno toga se promijeni, ne da ti se više gubiti vrijeme na nebitne stvari i nebitne ljude. Presječeš puno toga, jer u takvim, teškim životnim situacijama vrlo brzo ispliva ono što je dobro i ono što je kaljuža. Počinješ žaliti za stvarima koje nisi napravio, a trebao si i jednostavno ti se dogodi neki drugi život, ali sada znaš kako upravljati njime.
Kako se uopće nosite s gubitkom? Naime, kroz ordinaciju vam prođu mnoge žene koje, nažalost, na kraju izgube svoju bitku.
Jako mi je teško. I baš uvijek mi je teško, jer vežem za te žene i njihove obitelji. Voljela bih da mogu drugačije, ali ne ide. U travnju je umrla moja najbolja prijateljica, bol koju osjećam još je prejaka, još mi se učini da je vidim u nekoj gužvi, na cesti, učini mi se da čujem njezine korake. Teške su to situacije…
Nedavno je u organizaciji Europa Donne Hrvatska i Atletskog kluba Perpetuum mobile održana humanitarna utrka Pink Run s ciljem podizanja svijesti i važnosti zdravog i aktivnog života “Izađi na zrak i pobijedi (m)rak”. Tada ste rekli da se i sami želite okušati u trčanju. Jeste li već krenuli s treninzima i u kojoj je mjeri fizička aktivnost općenito važna u prevenciji raka dojke?
Tjelesna aktivnost neizmjerno je bitna, a pogotov je bitna umjerena tjelesna aktivnost kod žena koje su preboljele rak dojke, jer su različite studije dokazale da se bolest kod takvih žena vraća u manjem postotku u odnosu na žene koje ne prakticiraju nikakvu tjelesnu aktivnost. Ja se i inače bavim sportom, najčešće je to vježbanje u teretani, brzo hodanje i bicikliranje. S trčanjem još nisam počela zbog mnogobrojnih obveza, ali kad prođe listopad, mjesec u kojem je puno obveza i aktivnosti za Europa Donnu Hrvatska i mene osobno,vraćam se opet svojim uobičajenim aktivnostima i krećem s trčanjem.
Danijela Petrov/magazin Ordinacija.hr
