Živjeti s dijagnozom raka: “Odlučila sam ozdraviti i biti ona koja će preživjeti”

Marinaper

Na žalost, ne zna se razlog zbog kojeg se stanice otmu kontroli i zašto je rak dojke najčešći tumor u žena te kako se, uza sva upozorenja liječnika, dogodi da svaka 10. u našoj zemlji u jednom trenutku života od njega oboli.

Baveći se ovim poslom, često imam prilike upoznati žene koje žive s dijagnozom raka dojke ili njenim posljedicama. Ono što se čovjeku ureže u pamćenje nakon tih razgovora nije osjećaj tuge, očajanja i odustajanja već optimizam, vjera u bolje i čvrsta odluka da se preživjeti mora. Možda najvažnija stvar, ili samo meni jako primjetna, jest njihov osmijeh. Iskren, topao i stalan ukras na licu – osmijeh kakav se danas rijetko sreće. Moja sugovornica Marina Perković (41) ni po čemu se ne razlikuje od njih. Osmijeh njezino lice napušta samo na spomen imena njezine djece, to je jedini trenutak kada si dopusti, na tren, prepustiti strahu.

Hrvatska po smrtnosti od raka zauzima visoko drugo mjesto na listi zemalja EU

Kvržica od 22 milimetra...

"U trenutku kad sam čula što mi je, samo sam mislila na to koliko još života imam. Imala sam 34 godine, moje cure su bile još male, Magdalena je išla u 4. razred, a Veronika u 6., i stalno sam vrtjela po glavi što još moram za njih “odraditi” i hoću li stići..., kaže nam Marina.

Najteže joj je bilo svoju dijagnozu priopćiti obitelji, ali i svojim učenicima OŠ Josipa Zorića u Dugom Selu, gdje radi kao učiteljica razredne nastave.

Taj sam tjedan učenike iz svog razreda trebala voditi u školu u prirodi, ali liječnik je rekao da moram ostati u bolnici. Uporno sam govorila da ne mogu, da me djeca čekaju i da ja moram njih odvesti na izlet. Naravno, shvatila sam da ne mogu, ali sam bila neopisivo tužna, prisjeća se.

Sve je počelo bez negativnih misli, kako to obično i bude. Jedno se jutro probudila i na dojci, blizu pazuha, slučajno osjetila kvržicu. Tvrdu i nepomičnu. Pokazala je svima, svi su “pipali” i komentirali da to nije ništa strašno, da sve žene imaju “čvoriće” po dojkama i da nema potrebe za panikom. Marina je bila uvjerena da su te “dijagnoze” točne.

"Tko zna kad bih ja otišla liječniku da se nisam dala “opipati” i svojoj kolegici i prijateljici Adi Trbović, koje je odmah rekla da nije dobro i svaki dan mi je govorila: “Ma daj da još jednom to pipnem” i to je radila tjedan dana pritom inzistirajući da hitno posjetim liječnika. Otišla sam jedan petak u dom zdravlja gdje je liječnica odmah rekla da moram na ultrazvuk dojke", prepričava naša sugovornica.

Rekonstrukcija dojke ne utječe na povrat bolesti

Kvržica je bila velika 22 milimetra i moralo se odmah na punkciju. Kako je čula za stručnost dr. Ilone Sušac iz poliklinike Eljuga, odmah se naručila na pregled. I bez punkcije, samo pregledom, iskusna dr. Sušac je odmah upozorila da tvorevina nije dobra i da se mora odstraniti.

Vjerujte, ja nisam sekunde pomislila prije tog pregleda da nešto nije u redu. Prvo je uslijedio šok, a onda strah. I pitanje koliko mi je ostalo. Odmah sam rekla suprugu i bratu te u kratkom roku došla do prof. dr. sc. Danka Velimira Vrdoljaka, spec. onkologa i kirurga, predstojnika Klinike za tumore u Zagrebu, koji je rekao da moram na operaciju, da sam od tog trenutka njegov pacijent. Sve su pretrage obavljene u rekordnom roku. Te sam dane teško podnosila. U tom su tjednu stigli i nalazi na kojima je otprilike stajalo da se radi o velikom broju malignih stanica, to je sve što sam razumjela i što sam se trudila razumjeti, objašnjava Marina.

Marina se sjeća svih tjedan dana u bolnici kao da je jučer bilo, svake sestre, svake igle, svjetla u sobi, svakog razgovora s liječnikom. Iako je od prvog šoka prošlo već tjedan dana, emocije su i dalje ludovale kao na ringišpilu... Kako svima priopćiti da boluje od duktalnog karcinoma koji čini više od 80% svih invazivnih karcinoma dojke, a za koji istraživanja kažu kako je stopa preživljavanja 20 posto.

Neočekivana podrška

"Prvo što sam pitala profesora jest kada ću umrijeti. Rekao je da moja dijagnoza ne znači smrt, da mi on može pomoći samo profesionalno, ali da je najvažnije kako ću se ja s tim nositi i da je najgore što mogu učiniti prepustiti se mislima o smrti. To me je nekako centriralo i toga sam se čvrsto držala. Odlučila sam da ću ozdraviti i da ću biti u postotku preživjelih", objašnajva.

Nakon što joj je odstranjen dio dojke, čekala je nove nalaze. Na sreću, u njima je stajalo da se stanice nisu proširili na limfe, ali su mi ipak odstranjeni limfni čvorovi. S obzirom na dob, liječnički je tim ipak smatrao da kemoterapiju i zračenja mora proći jer se ta vrsta tumora naziva “divljim” i ne zna se kako će se ponašati.

Gubitak kose bio je strašan šok.

Imala sam dugu kosu i to čekanje kada će otpasti i svakodnevno čupkanje dlaka da vidim je li to taj dan iscrpi čovjeka, ali to je, vjerujte, ništa naspram kemoterapije. Primala sam jaku dozu, preteško sam to preživljavala. Misli ti smetaju, ne možeš se pomaknuti, a o mučnini da i ne govorim. Toliko sam povraćala da sam imala krvave rane po grlu i nije bilo šanse da progutam kap vode. Suprug mi je na sitne kockice rezao lubenice i višnje iz kompota prerezane na dva dijela. Doslovno mi ih je gurao niz grlo jer gutati nisam mogla. Jedini je izlazak bio kad bi me on odnio na rukama na terasu. Ali i na stolici me se moralo pridržavati jer ti jednostavno nemaš snage nositi vlastito tijelo, nastavlja naša sugovornica koja i danas, nakon sedam godina ima strašne posljedice od kemoterapije i zračenja – bol u kostima, gubitak snage u rukama i nogama. Ali ona ne odustaje. Dapače, novi joj hobi danas uvelike uljepšava život.

"Član sam KUD-a Preporod i plesačica veteranka, pjevam u Koledaricama, a i članica sam zbora učiteljica u školi tako da dosta pjevam i nastupam. Mada, kad god je neka fešta, ja odradim svoj “nastup”, kroz smijeh o svom novom životu govori Marina.

Kako vrijeme prolazi, strahovi se rjeđe javljaju, ali i dalje ju na bolest podosjeti čekanje na rezultate svih pregleda na koje je obvezna ići svakih šest mjeseci i uvijek liječnici na nešto posumnjaju, ali na sreću njihove su sumnje samo to i ostale.

Rak gušterače, pluća, debelog crijeva... Ovo je pet najubojitijih vrsta raka

"Ja vam moram naglasiti što je meni najviše pomoglo da ostanem nasmijana, kakva sam oduvijek bila, i da ne potonem. Prvo, moj suprug Mile, pa cijela obitelj koja me pratila u raznim fazama. Imam i brata s kojim sam oduvijek jako povezana, ali ono što mi je on bio u bolesti... to se ne da to opisati. Cijelih 35 dana, koliko je uzeo godišnjeg, nije me pustio minutu iz vida. Prijatelji, kolege, ali i puno nepoznatih ljudi iz Dugog Sela slali su mi poruke podrške, veliki sam vjernik pa su i molili za mene. Nisam to očekivala, ali je to bio takav vjetar u leđa da nije bilo šanse da odustanem", odlučna je Marina, a cijelu je priču poželjela zaključiti ovim riječima:

"Družite se, pronađite hobi, odlučite da ćete živjeti. To neće nitko drugi umjesto vas. Meni je liječnik zabranio da slušam priče po liječničkim čekaonicama i da idem na internet. Meni je to pomoglo, možda će i vama. Želim još napomenuti obiteljima oboljelih da se drže skupa, nema potrebe za žaljenjem i ljutnjom, vjera u bolje zato uvijek pomaže. Znate li što je za mene u tim najtežim danima bilo veće od cijelog svemira? Kad mi se moj Mile sjetio s posla donijeti ružu!"

U ovih 50 mitova o raku morate odmah prestati vjerovati, upozoravaju liječnici

Ana Abrahamsberg

Foto: Filip Kos/PIXSELL

 Prati nas na Viber Public Chatu!