Roditeljska opsjednutost potvrđivanjem osjećaja kod djece vjerojatno rezultira manjem emocionalnom regulacijom, odnosno upravljanjem vlastitih emocija
Kao stručnjakinja za mentalno zdravlje koja je više od tri desetljeća posvetila pružanju podrške socijalnoj i emocionalnoj dobrobiti djece, vjerujem da je uvažavanje i potvrđivanje osjećaja od ključne važnosti za mentalno zdravlje djece i zdrave odnose ‘roditelj-dijete’. Ali ono što primjećujem da se sada događa jest da su roditelji uvjereni da je duboko zalaženje u osjećaje ono što je djeci uvijek potrebno. Međutim, to nije uvijek tako, govori Claire Lerner, klinička socijalna radnica i specijalistica za razvoj djeteta.
Fenomen koji je Lerner primijetila posljednjih godina jest da su djeca od tri godine shvatila činjenicu da su njihovi roditelji toliko zabrinuti za njihove osjećaje da će zaustaviti sve kako bi im se posvetili. Ova pametna djeca shvatila su da će, ako kažu svojim roditeljima da gaje velike osjećaje, dobiti više pažnje, produljiti vrijeme za spavanje, odustati od obavljanja zadatka ili aktivnosti, zakasniti u školu ili odvratiti roditelje od postavljanja važnog ograničenja.
Razlike u odgoju dječaka i djevojčica – radite li i vi ove greške?
Još jedan obrazac koji vidim je da je za veliku većinu obitelji, temeljni uzrok izazova zbog kojeg traže konzultacije nepostojanje ograničenja i borba za moć koja cvjeta u ovoj praznini. To je ono što čini sve – roditelje i djecu – jadnima. Dok s roditeljima istražujem koje su prepreke u postavljanju kritično važnih ograničenja, zarobljenost i zabrinutost za djetetove osjećaje temeljni je problem, ističe Lerner.
Ono što Lerner smatram da djeca češće trebaju u žaru teških trenutaka, jest jedna izjava za potvrdu, a zatim pomoć da krenu dalje ili se prilagode jer pokušaji obrade osjećaja dok su u svom stanju—često rezultira eskalacijom, a ne mirnim rješenjem.
H. A.
