Njemačka se suočava s rastućom zabrinutošću zbog Borna virusa (BoDV-1), rijetkog, ali često smrtonosnog uzročnika encefalitisa. Iako poznat desetljećima, njegova stvarna opasnost za ljude tek nedavno izlazi na vidjelo, posebice na jugu zemlje.
Borna virus, znanstveno klasificiran kao Orthobornavirus bornaense (BoDV-1), neurotropni je RNA virus koji primarno pogađa toplokrvne životinje poput konja i ovaca, uzrokujući tešku neurološku bolest poznatu kao Bornina bolest. Ime je dobila po njemačkom gradu Borni u Saskoj, gdje je prvi put opisana 1885. godine nakon što su konji jedne konjičke pukovnije podlegli tada nepoznatoj “vrućoj bolesti glave”. Karakteristične histopatološke promjene, takozvana Joest-Degenova tjelešca, otkrivene 1909., i danas služe za potvrdu bolesti. Iako se desetljećima smatralo da virus primarno pogađa životinje, novija istraživanja potvrdila su njegovu sposobnost da izazove teški, često fatalni encefalitis i kod ljudi.
Glavni prirodni rezervoar BoDV-1 je poljska rovka (Crocidura leucodon), mali sisavac koji sam ne pokazuje znakove bolesti, ali izlučuje virus putem sline, urina i izmeta. Ljudi se najvjerojatnije zaraze izravnim ili neizravnim kontaktom s tim izlučevinama, primjerice udisanjem kontaminirane prašine ili dodirom. Ruralna i prigradska područja, gdje je kontakt s rovkama ili njihovim staništima češći, smatraju se rizičnijima. Postoji i sumnja da kućne mačke koje love rovke mogu unijeti virus u domove, izlažući ljude zarazi. Važno je naglasiti da, prema dosadašnjim spoznajama, prijenos s čovjeka na čovjeka nije moguć, izuzev rijetkih slučajeva transplantacije organa od zaraženog, ali neprepoznatog donora. Životinje poput konja, ovaca, goveda, mačaka ili alpaka mogu se zaraziti, ali se smatraju “slijepim domaćinima”, što znači da obole, ali ne šire virus dalje.
Klinička slika infekcije Borna virusom kod ljudi započinje nespecifičnim simptomima koji nalikuju gripi. To uključuje povišenu temperaturu, jake glavobolje, opću slabost, umor i ponekad gastrointestinalne ili respiratorne smetnje. Ova prodromalna faza može trajati od nekoliko dana do nekoliko tjedana i često je promjenjiva te se retroaktivno prepoznaje. Nakon toga slijedi naglo i brzo pogoršanje s jasnim neurološkim simptomima: konfuzija, dezorijentacija, gubitak pamćenja, poremećaji govora (dizartrija, afazija), problemi s koordinacijom, promjene osobnosti te epileptični napadaji. Stanje pacijenata rapidno se pogoršava, što često vodi do kome i, u većini zabilježenih slučajeva, smrtnog ishoda unutar nekoliko tjedana do mjeseci nakon hospitalizacije.
Do sredine 2024. godine u Njemačkoj je zabilježeno oko 50 molekularno potvrđenih slučajeva BoDV-1 infekcije kod ljudi, uključujući i retrospektivno dijagnosticirane slučajeve preminulih pacijenata čiji su uzorci tkiva naknadno analizirani, a datiraju još od 1996. godine. Gotovo svi ovi slučajevi imali su fulminantni tijek encefalitisa i završili su smrću. Robert Koch Institut (RKI) procjenjuje da se godišnje u Njemačkoj pojavi između pet i deset novih slučajeva. Većina potvrđenih infekcija dogodila se na jugu Njemačke, prvenstveno u Bavarskoj, ali virus je u životinjskim rezervoarima prisutan i u drugim saveznim pokrajinama poput Tiringije i Saska-Anhalta, kao i u susjednim zemljama poput Austrije, Švicarske i Lihtenštajna. Osim BoDV-1, zabilježene su i infekcije srodnim virusom šarenih vjeverica (VSBV-1), koji također uzrokuje smrtonosni encefalitis, a prenosi se kontaktom s egzotičnim vjevericama.
Izazovi u dijagnostici Bornavirusnog encefalitisa
Postavljanje dijagnoze bornavirusnog encefalitisa predstavlja značajan izazov za kliničare. Simptomi u ranoj fazi bolesti su nespecifični i mogu nalikovati brojnim drugim virusnim ili autoimunim encefalitisima, posebice onom uzrokovanom herpes simplex virusom (HSV). Dijagnoza se intra vitam, odnosno za života pacijenta, obično postavlja kasno, u prosjeku 17 dana nakon hospitalizacije, kada su pacijenti već u teškom stanju i često intubirani. Potvrda se temelji na detekciji virusne RNA metodom PCR u cerebrospinalnoj tekućini (likvoru) ili uzorcima moždanog tkiva. Međutim, osjetljivost PCR-a u likvoru može biti niska, osobito u ranim fazama, a serokonverzija, odnosno pojava antitijela u krvi i likvoru, također kasni. Magnetska rezonancija (MRI) mozga može pokazati karakteristične promjene, poput simetričnih T2-hiperintenziteta u području bazalnih ganglija i limbičkog sustava, ali te promjene također nisu specifične samo za Bornu i mogu se pojaviti kasnije tijekom bolesti, ponekad nalikujući Creutzfeldt-Jakobovoj bolesti.
Nepostojanje specifičnog lijeka i preventivne mjere
Trenutno ne postoji odobrena specifična terapija niti cjepivo za bornavirusni encefalitis kod ljudi ili životinja. Liječenje je uglavnom suportivno i simptomatsko, usmjereno na održavanje vitalnih funkcija i ublažavanje simptoma. U nekim slučajevima, eksperimentalno su korišteni antivirusni lijekovi poput favipiravira, koji je pokazao određenu učinkovitost in vitro, ili ribavirina, ponekad u kombinaciji s imunosupresivima. Međutim, zbog kasne dijagnoze, favipiravir se često primjenjuje tek u uznapredovaloj fazi bolesti, u prosjeku sedam dana prije smrti pacijenta, što otežava procjenu njegove stvarne učinkovitosti. Prevencija se svodi na smanjenje rizika od izlaganja virusu. To uključuje izbjegavanje izravnog kontakta s poljskim rovkama i njihovim izlučevinama, održavanje higijene u ruralnim područjima, te oprez s kućnim ljubimcima, posebice mačkama koje slobodno izlaze i mogu doći u kontakt s rovkama. Friedrich-Loeffler-Institut, njemački savezni istraživački institut za zdravlje životinja, aktivno istražuje puteve prijenosa i rizične faktore. Zbog ozbiljnosti bolesti, u Njemačkoj je od 2020. godine uvedena obvezna prijava ljudskih infekcija BoDV-1, a uspostavljeni su i istraživački konzorciji poput ZooBoCo koji primjenjuju pristup “Jednog zdravlja” (One Health) kako bi se bolje razumjela ova zoonoza i razvile strategije za njezino suzbijanje. (ordinacija.hr)
