To je liječenje kao i svako drugo, u tom smislu jednako onome kao da imate upalu pluća ili slomite nogu, jer ni u tom, baš kao niti u ovom slučaju dozvolu za odlazak na bolovanje ne daje poslodavac, nego liječnik. Besplatno je i odvija se u sklopu Dnevne bolnice za ovisnosti unutar zagrebačke Klinike za psihijatriju Sveti Ivan
Na svijetu više od 1,1 milijarde ljudi – puši. Dakle, otprilike, svaki osmi čovjek. U apsolutnim brojkama Kina je neslavni rekorder s oko 300 milijuna pušača, ali ako gledamo koliki postotak stanovništva konzumira duhanske proizvode, mi u Hrvatskoj debelo „šišamo“ Kineze. Tamo puši svaka peta osoba, a kod nas svaka treća, čime se svrstavamo među najgore, ne samo u Europskoj uniji, nego na planetu.
Svaki drugi pušač u Hrvatskoj popuši u prosjeku 15-24 cigarete dnevno, odnosno otprilike – jednu kutiju. S obzirom na to da je cijena kutije sada već gotovo 5 eura, ispadne da jedna osoba popuši oko 1800 eura godišnje. Sami dajte mašti na volju na što bi se drugo taj novac mogao potrošiti. Ispada da bi bolje bilo zapaliti te novce nego ih popušiti, jer time barem ne bismo nanijeli štetu zdravlju.
Možda upravo zbog financijskog aspekta, a možda zbog onog zdravstvenog, obiteljskog, društvenog ili nekog petog, ali prema podacima Eurobarometra, 62 posto pušača u EU izjavilo je kako je barem jednom pokušalo prestati pušiti, dok se u Hrvatskoj, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), nikotinske ovisnosti pokušalo riješiti njih nešto više od polovice (55 posto). Koliko ih je u tome uspjelo? Brojke tu ponešto variraju jer nema jednoznačne statistike, ali okvirno, tek se svaka dvadeseta osoba uspije samostalno skinuti s cigareta.
– Počela sam pušiti na fakultetu, a moglo bi se reći kako sam od 23. godine života redoviti pušač, s izuzetkom dvije trudnoće. S obzirom na to da danas imam 63, to su četiri desetljeća pušačkog staža. Jesam li pokušavala prestati? Jesam, ne znam niti sama koliko puta. Je li mi to polazilo za rukom? Je, na u prosjeku pet, šest dana. A onda se dogodi kava s prijateljicom koja puši, neka stresna situacija ili štogod slično i cigareta je opet u ustima. Klasična priča, reklo bi se – govori mi Ruška, jedna od (bivših) polaznica Škole nepušenja koju od 2018. u sklopu Dnevne bolnice za ovisnosti unutar zagrebačke Klinike za psihijatriju Sveti Ivan vodi psihijatrica Irena Rojnić Palavra. Za sve one koji imaju želju odreći se cigareta, a nisu među onima iznimno rijetkima kojima će to poći za rukom učiniti samostalno, dr. Rojnić Palavra i cijeli tim koji djeluje unutar Škole nepušenja zasigurno će im pomoći više od bilo koga ili bilo čega drugoga. I to ne govorimo tek tako, napamet, jer prema znanstvenim studijama nikotinska zamjenska terapija (NRT) uspješna je u tek nešto više od 20 posto slučajeva, a terapija vareniklinom u nešto više od 30 posto. S druge strane, podaci kojima raspolaže dr. Rojnić Palavra pokazuju kako 37 posto onih koji prođu kroz Školu nepušenja šest mjeseci nakon što program završi još uvijek nije zapalilo cigaretu.
Prvi korak- liječnik obiteljske medicine
– Šestomjesečnu apstinenciju, kaže znanost, dočeka tek tri posto onih koji sami prestaju pušiti, što znači da su šanse s nama oko 12 puta veće – kazuje voditeljica Škole nepušenja, koja nam je do u tančine pojasnila kako to sve skupa funkcionira.
– Prvi korak je taj da se osoba koja želi prestati pušiti javi svom liječniku obiteljske medicine koji zatim izdaje uputnicu za prvi pregled. S tom uputnicom se onda treba naručiti te doći na prvi razgovor, koji u pravilu s tom osobom „jedan na jedan“ obavljamo ja ili netko od kolega, a koji je temeljit i ne tiče se samo duhana, nego se uzima cijela anamneza nakon koje procijenimo je li ta osoba zaista kandidat za dnevnu bolnicu ili bi za nju bio optimalniji neki drugi oblik pomoći. Kada se grupa popuni, a jedna grupa obično ima između 10 i 15 polaznika, definira se termin početka programa i grupa kreće s radom. Ovisno o tome kada se ljudi jave, ponekada moraju čekati i dva do tri mjeseca da se grupa oformi, a nekada to bude već kroz dva do tri tjedna – govori dr. Rojnić Palavra. Cjelokupni program traje četiri tjedna, a polaznici trebaju dolaziti svakog radnog dana, uglavnom od 9 do 12.30 sati. Za taj ciklus liječenja potrebna je D2 uputnica koja se i inače koristi za upućivanje pacijenata na liječenje u dnevnu bolnicu.
Poslodavcu to može biti apstraktno, pogotovo jer im se čini da traje predugo s obzirom da postoji uvriježeno netočno mišljenje da je prestanak pušenja lagan, baciš cigaretu i to je to. Moja poruka poslodavcima koji na to gledaju poprijeko je da je i njima u interesu da imaju zdravog radnika
Kako poslodavci gledaju na to da im radnik ode četiri tjedna na bolovanje zbog odvikavanja od cigareta, je li za tako nešto možda potrebno odobrenje na poslu?
– To je liječenje kao i svako drugo, u tom smislu jednako onome kao da imate upalu pluća ili slomite nogu, jer ni u tom, baš kao niti u ovom slučaju dozvolu za odlazak na bolovanje ne daje poslodavac, nego liječnik. S druge strane, poslodavcu to može biti apstraktno, pogotovo jer im se čini da to traje predugo s obzirom da postoji to nekakvo uvriježeno netočno mišljenje da je prestanak pušenja lagan, baciš cigaretu i to je to, a to uopće nije tako. Moja poruka poslodavcima koji na to gledaju poprijeko je da je i njima u interesu da imaju zdravog radnika, a da je tih četiri tjedna odsustva zapravo mala cijena u odnosu na benefite koje time mogu dobiti – poručuje dr. Rojnić Palavra. Kako je sam program škole koncipiran?
U timu Škole nepušenja nalaze se, osim psihijatara, više medicinske sestre koje su educirane za to područje, internist, nutricionist koji polaznicima pomaže napraviti plan prehrane kako ne bi došlo do efekta debljanja kojeg se mnogi koji prestaju pušiti boje, socijalni pedagozi, psiholog, radni terapeut te čak i fizioterapeut. Cilj je polaznike naučiti živjeti na zdrav način i dati im neku konkretnu alternativu cigareti. Gledano po tjednima, onaj prvi je pripremni, s obzirom da je u njemu još uvijek dopušteno „zapaliti“. Članovi grupe se kroz edukaciju koju vodi internist upoznaju s time kako duhan utječe na tijelo, a uz psihijatra dobiju informacije o dostupnim medikamentima koji mogu poslužiti u procesu liječenja. Većina ih se odluči za neki medikament, a zatim dolazi drugi tjedan od kojeg više nema pušenja.
– Tu nastupa apstinencijska kriza, pa se njom u ovom tjednu i najviše bavimo. Učimo alate i tehnike kako kontrolirati žudnju za cigaretom koja obično dolazi na mahove i traje po nekoliko minuta. U tim kritičnim periodima može se posegnuti za tehnikama distrakcije ili relaksacije. Možete popričati s nekim ili raditi nešto što vam odvraća pozornost i gdje su vam ruke zauzete, duboko disati, popiti vode, grickati jabuku… Nema bolje i lošije metode jer svakome će odgovarati nešto drugo, ovisno o ranije stvorenim obrascima ponašanja – pojašnjava voditeljica Škole nepušenja. Ipak, najvažnije je zaviriti u sebe i pokušati raspetljati emocije koje su posrijedi, što se radi kroz cijeli proces liječenja u grupnom terapijskom okruženju, naročito nakon prestanka.
Trideset godina pušačkog staža
– Tu se počinje kristalizirati kome ide lakše, a kome teže, tko je popustio i zapalio, tko je bio blizu i slično. Svatko prenosi svoja iskustva i govori kako i na koji način se on bori. To kako oni djeluju jedni na druge, kao grupa, u biti je možda i najmoćnije oružje Škole nepušenja. Potičemo iskrenu komunikaciju, no ponekad koristimo i aparat koji mjeri razinu ugljičnog monoksida u tijelu, a s pomoću kojeg možemo dokazati tko apstinira, a tko ne, slično kao što se alkotest koristi u grupi osoba ovisnih o alkoholu – kazuje dr. Rojnić Palavra. Nakon što program Škole nepušenja završi polaznici bi se trebali, a i velika većina ih se toga i pridržava, nastaviti javljati liječniku otprilike jednom mjesečno. S vremenom se to može i prorijediti, ali ako osjete potrebu za razgovorom ili padnu u neku vrstu krize mogu doći i češće. Osim toga, redovito se održavaju i grupni sastanci na kojima se nalaze članovi različitih grupa, primjerice oni koji su Školu nepušenja završili još prije dvije, tri ili više godina i oni još uvijek „svježi“, pa i tu razmjenjuju iskustva.
– Do sada je kroz Školu nepušenja prošlo 28 grupa, to je oko 400 ljudi, uz još nekoliko desetaka njih koji su se liječili „jedan na jedan“. Prosječan polaznik ima oko 50 godina života i 30 godina pušačkog staža, ali bude i mlađih, čak i onih u ranim tridesetima. Nešto je više žena nego muškaraca, a kada je u pitanju nekakav društveni ili ekonomski status, tu i nema previše pravila, imali smo i beskućnike i direktore i političare. Ipak, jedna profesija više odskače od drugih, a to su – medijski djelatnici – oni su nam najčešći gosti – otkriva psihijatrica. A zbog čega se ljudi najčešće odluče doći? Upravo u tom grmu leži zec, jer motivacija je vjerojatno i najbitnija stavka. Ruška, kako glasi nadimak jedne od polaznica Škole nepušenja koja je pristala svoja iskustva podijeliti s nama, a koju smo nakratko spomenuli pri početku teksta, imala je itekako dobru motivaciju kada se lani u rujnu prijavila kod dr. Rojnić Palavra.
Pogodite što sam napravila nakon što su me pustili iz bolnice, gdje sam povezana na razno-razne žice i aparate provela sedam dana. Zapalila. Odmah ispred ulaza u bolnicu
– Cigareta je gotovo punih četrdeset godina bila moja najbolja prijateljica, moja ljubavnica, moja sestrica, moje sve. Kada bih pokušala prestati pušiti meni bi, nakon dva ili tri dana, doslovce dolazila neka fizička slabost, vrtoglavica, mučnina, drhtavica. Pa bih onda i odustala. Ali i zato što jednostavno nisam bila dovoljno jak karakter. Lani u sedmom mjesecu sam, dok sam bila kod prijateljice koja je došla iz Amerike, osjetila nagli pritisak u grudima, ruke su mi se oduzele, došao mi je nagon na povraćanje, ali ne želučanog sadržaja, nego kao da mi ide pjena na usta. Pozvali su mi taksi i rekli taksistu da me vozi u bolnicu, a na putu su mi nokti poljubičastili, usne poplavile, dalje se slabo sjećam. Da skratim priču, preživjela sam infarkt koji je bio takav da su mi morali ugraditi tri stenta. Poslije su mi radili sto i jednu pretragu kako bi otkrili točan uzrok začepljenosti krvnih žila, a nakon čega su došli do zaključka da je, s obzirom da sam van svojih cigareta vodila relativno zdrav život, u pitanju pušenje. Pogodite što sam napravila nakon što su me pustili iz bolnice, gdje sam povezana na razno-razne žice i aparate provela sedam dana. Zapalila. Odmah ispred ulaza u zgradu – priznaje nam Ruška. Ipak, ubrzo joj je došlo u glavu, a što su joj rekli i liječnici, da joj idući put možda neće moći pomoći, pogotovo ako nastavi pušiti. Znala je da mora prestati, odlučila je da to želi, ali bila je svjesna da to neće ići tako lako. Tri najbolje prijateljice, sve odreda su pušačice, a i ona sama, kako je već priznala, nije bila tako jak karakter da bi smogla snage odbaciti cigaretu preko noći.
– Slučajno sam baš u to vrijeme vidjela reportažu o nekakvoj školi nepušenja u Rijeci u trajanju od pet dana. Gledam i ne vjerujem da netko može prestati pušiti u pet dana, pa sam krenula istraživati o čemu se radi. I malo po malo naletjela sam na to da takav program, samo očito još bolji, s obzirom da traje četiri tjedna, postoji na Jankomiru u Zagrebu. Na prvu mi je bilo malo neugodno, jer ipak je to psihijatrijska bolnica, a zna se kakva stigma oko toga, na žalost, i dalje vlada kod nas. No, brzo su me pustila ta razmišljanja te sam se odlučila prijaviti. To je bilo u devetom mjesecu, rekli su kako će mi se povratno javiti kada se grupa popuni. Čekala sam, prošao je listopad, studeni, već sam si nekako pomislila da ništa od toga, kad eto zovu me pred Božić i govore da imaju termin početkom siječnja, jesam li zainteresirana. Jesam, naravno – prisjeća se Ruška. Kaže kako joj se od početka svidjelo to što su u grupi bili različiti profili ljudi, ali i činjenica da se „školica“, kako ju naziva, nije bazirala na dosadnim jednostranim predavanjima nego na interakciji i uključivanju polaznika u rad.
Znati riješiti krize
– Nema nečeg magičnog što mi je pomoglo, nego je to rad cijelog tog tima ljudi. Možda je, svakodnevno gledajući, najkorisnije to što su nas naučili kako se nositi s krizama koje imamo, koje nam dolaze pa bi zapalili. One su u početku bile jako ružne, jake, česte, a evo zadnjih mjesec dana nisam imala niti jednu. Tri prijateljice koje sam ranije spomenula, redom pušačice, su doista s podsmjehom gledale na to što idem u tamo nekakvu školicu nepušenja. Nisu mislile da ću uspjeti niti tjedan dana, a da budem iskrena, nisam niti ja. Ali evo, ne pušim gotovo punih šest mjeseci – s ponosom ističe. A Robi, kako kaže da ga zovemo, jubilarni 70. rođendan proslavit će u kolovozu. Zadnji duhanski dim u sebe je unio prije dvije i pol godine, a onaj prvi kada je kao 19-godišnjak krenuo na fakultet. Punih 47 godina uz cigaretu. Uz jedan kraći prekid od tri mjeseca.
– Ja sam se stvarno želio skinuti s toga, isprobao sam i sve alternative u obliku tih elektroničkih cigareta, grijanog duhana i tako dalje, ali mi je to sve prekratko trajalo i bilo mi je iritantno za usne – govori. Prije pet godina i on je doživio infarkt, nakon kojeg su mu ugradili stent. Ipak, niti nakon toga nije prestao pušiti.
– Prije dvije i pol godine i ja sam dobio koronu koju sam sve do tada nekako uspješno izbjegavao. Bila je to ona omikron varijanta koja je bila nešto blaža, ali je oporavak trajao duže. Nakon što sam prebolio virus nastavio sam kašljati, a taj kašalj se potom vukao još tjednima, pa i mjesecima. Mislio sam da je od toga i nisam svemu pridavao nekakvu preveliku pažnju, sve do jednog trenutka. Naime, otkako sam otišao u penziju pjevam u zboru, a krajem te 2022. smo pjevali po kojekakvim adventima. Na jednom od tih nastupa, nakon otpjevanih šest pjesama, jedva sam stajao na nogama koliko me to iscrpilo. Nisam mogao doći do daha uopće. I tada se u meni, takoreći odjednom, probudio veliki strah: što mi se to događa, što ne štima sa mnom, sam sam se na sebe naljutio jer pušim preko svake mjere. Osvijestio sam da sve zdravstvene poteškoće koje sam u tom trenutku imao ili sam nedavno prebolio, poput već spomenutog infarkta, pa potom aneurizme trbušne aorte, fibroze i kalcifikacije pluća, gastritisa, da je sve to izravni rezultat dugogodišnjeg paljenja jedne za drugom. Iako imam lijepe zube, to je obična šminka, jer jedan prijatelj stomatolog mi je još davno rekao: „stari, ti si svoje zube davno popušio“. Ubijala me i paradentoza, jer dim spaljuje zubno meso, imam i astmu, kroničnu opstruktivnu bolest pluća, početak emfizema. Dakle, kada se sve to stavi na papir, pravo je čudo da sam još uopće živ – govori Robi, po struci fizičar, koji je za Školu nepušenja prvi put čuo od prijateljice prije otprilike četiri godine, ali za nju se zainteresirao tek početkom 2023. godine. On je, za razliku od Ruške, termin dobio u roku dva ili tri tjedna nakon prijave.
Pod stresom od 0 do 24
– Jako važna stvar koju su mi osvijestili u školi, a koja je djelovala na mene, je to da pušimo kada smo pod stresom kako bi se tobože smirili. Međutim, nakon što popušimo tu cigaretu stres u tijelu postaje veći, problem je i dalje neriješen, a mi smo samo zadovoljili potrebu za pušenjem. Ja sam imao nesreću da sam baš u to vrijeme kada sam krenuo u školu imao nekoliko teških obiteljskih problema, sin mi je završio na liječenju, mojoj partnerici su ustanovili tumor na mozgu, preminuo mi je najbolji prijatelj. Dakle bio sam pod stresom od 0 do 24, imao sam sve predispozicije da ne da zapalim jednu, nego da palim jednu za drugom cijeli dan. Ali nije se dogodilo – govori. Zbog čega? Kaže kako je u ljudima, profesionalcima koji su održavali predavanja i vodili Školu nepušenja, vidio da to rade iz dobrih namjera, kako nisu tu tek toliko da bi nešto „izbiflali“, nego baš zbog toga da učine nešto dobro.
– Stekao sam povjerenje u njih i bilo mi je, na neki način, neugodno razočarati ih s obzirom na sav trud koji su u nas uložili. Ali, da se ne lažemo, glavni poticaj da se ostavim cigarete bilo je moje već opisano zdravstveno stanje. Pitanje motivacije je ipak najvažnije, a koja je bolja motivacija od toga da bi te svaka iduća cigareta, doslovno, mogla ubiti? – pita se Robi, koji dodaje kako je i njegova partnerica prestala pušiti upravo zahvaljujući „školici“.
Na kraju, pitanje motivacije je doista najbitnije, jer dok god čovjek sam doista ne poželi prestati, a na to će ga, ponekada nažalost i prekasno, natjerati zdravstveni problemi, teško da će mu to poći za rukom.
– Iako ona nije išla direktno tu, ja bih joj svaki dan prepričao što smo radili, a ona je, dijelom iz solidarnosti prema meni, dijelom zbog toga jer je i njoj zdravlje bilo jako narušeno, prestala pušiti kad i ja, prije dvije i pol godine – ističe. Na kraju, pitanje motivacije je doista najbitnije, jer dok god čovjek sam doista ne poželi prestati, a na to će ga, ponekada nažalost i prekasno, natjerati zdravstveni problemi, teško da će mu to poći za rukom. A ako se ipak odlučite za takav korak, u Školu nepušenja možete se prijaviti unutar nekoliko dana. Potpuno besplatno. ( Elvis Sprečić )
