Kompleksni regionalni bolni sindrom (CRPS) misteriozno je kronično stanje koje uzrokuje nesnosnu bol, obično u ruci ili nozi, nakon ozljede koja se činila bezazlenom. Liječenje je utrka s vremenom jer rano prepoznavanje može spriječiti trajne posljedice.
Kompleksni regionalni bolni sindrom, poznat i pod starijim nazivima poput Sudeckov sindrom ili refleksna simpatička distrofija, jedno je od najbolnijih kroničnih stanja poznatih medicini. Karakterizira ga intenzivna, neprestana bol koja je potpuno nesrazmjerna težini početne ozljede, a najčešće pogađa jedan ud – ruku, nogu, šaku ili stopalo. Iako se može činiti da je problem lokaliziran, CRPS je zapravo složen poremećaj koji proizlazi iz disfunkcije središnjeg i perifernog živčanog sustava. Postoje dva glavna tipa: tip 1 javlja se nakon ozljede ili bolesti koja nije izravno oštetila živce u zahvaćenom udu i čini oko 90% slučajeva, dok se tip 2, nekada zvan kauzalgija, razvija nakon potvrđene ozljede živca. U oba slučaja, ishod je iscrpljujuća bol koja drastično narušava kvalitetu života.
Zašto neki razviju CRPS, a drugi ne?
Okidač za razvoj ovog sindroma najčešće je trauma, poput prijeloma kosti, osobito ručnog zgloba, operacije, uganuća ili čak naizgled bezazlenih ozljeda poput posjekotina i opeklina. Međutim, znanstvenicima još uvijek nije u potpunosti jasno zašto neki ljudi nakon takvih događaja razviju CRPS, a drugi ne. Smatra se da ključnu ulogu igraju abnormalni upalni odgovor tijela, genetska predispozicija te disfunkcija autonomnog živčanog sustava koji kontrolira procese poput protoka krvi i znojenja. U nekim slučajevima, CRPS se može pojaviti i spontano, bez ikakvog očitog prethodnog događaja, što dodatno komplicira njegovo razumijevanje i dijagnostiku. Rizik od razvoja bolesti povećan je kod osoba s drugim upalnim ili autoimunim stanjima, poput astme, te kod pušača ili osoba s lošom cirkulacijom.
Smatra se da ključnu ulogu igraju abnormalni upalni odgovor tijela, genetska predispozicija te disfunkcija autonomnog živčanog sustava koji kontrolira procese poput protoka krvi i znojenja. U nekim slučajevima, CRPS se može pojaviti i spontano, bez ikakvog očitog prethodnog događaja.
Bol koju osjećaju oboljeli često se opisuje kao žareća, probadajuća ili pulsirajuća, a može biti toliko jaka da i najlakši dodir, poput dodira odjeće ili povjetarca, izaziva agoniju. To stanje preosjetljivosti naziva se alodinija. Uz bol, javlja se i niz drugih simptoma koji se mogu mijenjati tijekom vremena. Zahvaćeni ud može postati natečen, a koža može dramatično mijenjati boju, postajući crvena, plava, ljubičasta ili blijeda i mrljasta. Česte su i promjene u temperaturi kože, pa ud može biti naizmjenično vruć i hladan u usporedbi sa zdravim udom. S vremenom, koža može postati sjajna i tanka, a mogu se pojaviti i promjene u rastu noktiju i kose. Mnogi pacijenti prijavljuju i ukočenost zglobova, grčeve mišića, tremor te smanjenu sposobnost pokretanja zahvaćenog dijela tijela.
Zahvaćeni ud može postati natečen, a koža može dramatično mijenjati boju, postajući crvena, plava, ljubičasta ili blijeda i mrljasta. Česte su i promjene u temperaturi kože.
Budući da ne postoji jedan specifičan test kojim bi se potvrdio CRPS, dijagnoza se postavlja klinički, na temelju detaljnog pregleda i povijesti bolesti, a nakon što se isključe druga stanja sa sličnim simptomima. Liječnici se pritom oslanjaju na stroge dijagnostičke kriterije, poznate kao Budimpeštanski kriteriji, koji zahtijevaju prisutnost određenih simptoma i znakova u četiri kategorije: osjetnoj, vazomotornoj (promjene temperature i boje kože), sudomotornoj (znojenje i oticanje) te motoričkoj/trofičkoj (smanjena pokretljivost, promjene na koži, kosi, noktima). Iako se mogu koristiti dijagnostičke metode poput rendgena, magnetske rezonancije ili scintigrafije kosti, one primarno služe za isključivanje drugih bolesti, poput infekcija, vaskularnih problema ili neuropatije.
Multidisciplinarni pristup kao jedini izlaz
Liječenje CRPS-a je složeno i najučinkovitije kada se započne u ranoj fazi bolesti. Kasna dijagnoza i odgođeno liječenje mogu dovesti do nepovratnih promjena, kao što su atrofija mišića i trajne kontrakture (ukočenost zglobova). Ključ uspjeha leži u multidisciplinarnom pristupu koji uključuje kombinaciju različitih terapija. Fizikalna i radna terapija predstavljaju temelj liječenja, s ciljem održavanja pokretljivosti, poboljšanja funkcije i smanjenja boli. Terapijske tehnike poput desenzitizacije, gdje se zahvaćeno područje postupno izlaže različitim teksturama, i terapije zrcalom, koja “vara” mozak da vidi bezbolan pokret, pokazale su se vrlo korisnima. Neizostavna je i psihološka podrška jer život s kroničnom boli često dovodi do anksioznosti i depresije.
Kasna dijagnoza i odgođeno liječenje mogu dovesti do nepovratnih promjena, kao što su atrofija mišića i trajne kontrakture (ukočenost zglobova). Ključ uspjeha leži u multidisciplinarnom pristupu.
Farmakološko liječenje prilagođava se svakom pacijentu, a koriste se različite skupine lijekova, uključujući nesteroidne protuupalne lijekove, antikonvulzive, antidepresive te bisfosfonate za smanjenje promjena na kostima. U težim slučajevima, primjenjuju se invazivnije metode. One uključuju blokade simpatičkog živca, kojima se privremeno prekida prijenos signala boli, te neuromodulacijske tehnike poput stimulacije leđne moždine (SCS) ili stimulacije dorzalnog korijena ganglija (DRG). Ovi postupci, uključuju ugradnju malih elektroda koje šalju blage električne impulse i tako ometaju signale boli na putu do mozga. U najtežim slučajevima, koji ne reagiraju na druge oblike liječenja, može se razmotriti i infuzija ketamina.
( Ordinacija.hr )
