Čujete li pucketanje ili škljocanje dok žvačete, zijevate ili širom otvarate usta? Iako se povremeni zvuk može činiti bezazlenim, uporno preskakanje čeljusti moglo bi signalizirati problem s temporomandibularnim zglobom koji zahtijeva stručnu pomoć.
Zvukovi pucketanja ili škljocanja koje čujete potječu iz temporomandibularnog zgloba (TMZ), složene strukture koja spaja donju čeljust s lubanjom i omogućuje nam da govorimo, jedemo i zijevamo. Unutar svakog zgloba, s obje strane lica ispred ušiju, nalazi se mali hrskavični disk koji djeluje kao amortizer i osigurava glatko kretanje. Karakterističan zvuk “preskakanja” najčešće nastaje kada taj disk sklizne iz svog normalnog položaja prilikom otvaranja ili zatvaranja usta, a zatim se uz klik vrati na mjesto. Iako je povremeno pucketanje, osobito bez boli, prilično uobičajeno i često ne predstavlja razlog za zabrinutost, konzistentni i glasni zvukovi mogu biti znak razvoja temporomandibularnog poremećaja (TMP), krovnog pojma za više od 30 stanja koja uzrokuju bol i disfunkciju u čeljusnom zglobu i mišićima.
Osjećaj da čeljust “zapinje” ili se zaključava
Ključno je razlikovati bezopasno pucketanje od simptoma koji zahtijevaju liječničku procjenu. Ako je preskakanje povremeno, tiho i nije praćeno bolovima ili ograničenjem pokreta, vjerojatno nije razlog za uzbunu. Međutim, ako zvukove prate i drugi simptomi, vrijeme je da potražite pomoć stručnjaka. Alarmantni znakovi uključuju česte ili bolne klikove, osjećaj da čeljust “zapinje” ili se zaključava u otvorenom ili zatvorenom položaju, bol koja se širi iz zgloba prema licu, vratu ili ušima, te učestale glavobolje ili migrene. Poteškoće pri žvakanju, osjećaj ukočenosti čeljusnih mišića ili promjena u načinu na koji se gornji i donji zubi spajaju (promjena zagriza) također su ozbiljni pokazatelji da problem s čeljusnim zglobom treba profesionalno dijagnosticirati i liječiti.
Uzroci preskakanja čeljusti su raznoliki i često isprepleteni, a mogu uključivati kombinaciju genetskih, psiholoških i vanjskih čimbenika. Jedan od najčešćih uzroka je bruksizam, odnosno nesvjesno stiskanje ili škripanje zubima, koje se najčešće događa noću pod utjecajem stresa i anksioznosti. Ovaj stalni pritisak opterećuje mišiće i zglob, troši hrskavicu i može dovesti do pomicanja diska. Drugi česti uzroci su nepravilan zagriz (malokluzija), gdje zubi ne sjedaju pravilno, zbog čega zglob radi pod dodatnim naporom, zatim ozljede čeljusti, glave ili vrata, poput udarca ili trzajne ozljede u prometnoj nesreći. Artritis, kao što je osteoartritis ili reumatoidni artritis, također može zahvatiti čeljusni zglob, uzrokujući degeneraciju hrskavice i bolne zvukove. Na kraju, navike poput pretjeranog žvakanja žvakaćih guma, grickanja noktiju ili žvakanja tvrdih predmeta mogu dodatno opteretiti zglob i pogoršati postojeće simptome.
Stomatolog je primarni stručnjak za dijagnosticiranje i liječenje problema čeljusnog zgloba. Tijekom pregleda, on će procijeniti pokretljivost vaše čeljusti, poslušati zvukove u zglobu, palpirati mišiće lica i čeljusti kako bi utvrdio osjetljiva područja te pregledati vašu medicinsku i dentalnu povijest.
Ako se suočavate s upornim preskakanjem čeljusti, prvi i najvažniji korak je posjet stomatologu. Stomatolog je primarni stručnjak za dijagnosticiranje i liječenje problema čeljusnog zgloba. Tijekom pregleda, on će procijeniti pokretljivost vaše čeljusti, poslušati zvukove u zglobu, palpirati mišiće lica i čeljusti kako bi utvrdio osjetljiva područja te pregledati vašu medicinsku i dentalnu povijest. Kako bi dobio potpunu sliku, može zatražiti i dodatne dijagnostičke pretrage, poput rendgenskih snimaka, CT-a za detaljan prikaz koštanih struktura ili magnetske rezonancije (MRI) za analizu mekih tkiva i položaja diska. Ovisno o uzroku i težini poremećaja, stomatolog može samostalno provesti liječenje ili vas uputiti specijalistu, kao što je oralni ili maksilofacijalni kirurg, protetičar ili fizioterapeut specijaliziran za orofacijalnu regiju.
Od vježbi do kirurgije
Dobra vijest je da se većina temporomandibularnih poremećaja može uspješno liječiti konzervativnim i neinvazivnim metodama. Plan liječenja je individualan i ovisi o dijagnozi, a često uključuje kombinaciju pristupa. Jedna od najčešćih terapija je izrada personalizirane udlage (nightguard), prozirnog štitnika koji se nosi preko zuba, obično noću. Udlaga sprječava škripanje zubima, opušta čeljusne mišiće i smanjuje pritisak na zglob. Fizikalna terapija, koja uključuje nježne vježbe istezanja i jačanja čeljusnih mišića, također može značajno poboljšati fleksibilnost zgloba i smanjiti bol. Budući da je stres ključni okidač, tehnike opuštanja, meditacija i savjetovanje mogu pomoći u dugoročnom upravljanju simptomima. Preporučuju se i promjene životnih navika, poput izbjegavanja tvrde i žilave hrane, rezanja hrane na manje komade te prestanka grickanja noktiju i žvakanja žvakaćih guma.
Udlaga sprječava škripanje zubima, opušta čeljusne mišiće i smanjuje pritisak na zglob. Fizikalna terapija, koja uključuje nježne vježbe istezanja i jačanja čeljusnih mišića, također može značajno poboljšati fleksibilnost zgloba i smanjiti bol.
U slučajevima kada jednostavnije metode ne donesu olakšanje, liječnik može preporučiti dodatne terapije. To može uključivati kratkotrajno uzimanje lijekova, poput nesteroidnih protuupalnih lijekova (NSAID) za smanjenje boli i upale ili mišićnih relaksansa za opuštanje napetih mišića. Ako je uzrok problema nepravilan zagriz, rješenje može biti u korektivnim stomatološkim zahvatima, poput brušenja zuba, izrade novih krunica ili ortodontske terapije. Za teže slučajeve, kada postoji značajno oštećenje zgloba, dostupne su i invazivnije procedure. One uključuju artrocentezu (ispiranje zgloba), artroskopiju (minimalno invazivni kirurški zahvat) ili, u najtežim situacijama, operaciju otvorenog zgloba.
( Ordinacija.hr )
