Iako se čini da djeca “polude” nakon slatkiša, znanstveni dokazi pokazuju sasvim drukčiju priču. Donosimo pregled istraživanja i objašnjenje što zapravo stoji iza popularnog mita.
Zamislite situaciju: na zabavi se nalazi oko 20 djece u dobi od 3 do 6 godina. Buka je nesnosna, zdjele s bombonima su prazne, a u zraku odjekuju vrisci radosti dok roditelji promatraju kaos koji, barem tako izgleda, izaziva šećer.
No, što zapravo kaže znanost? Povećava li šećer rizik od hiperaktivnosti kod djece? Iznenađujuće, većina istraživanja sugerira – vjerojatno ne.
Ovo možda zvuči kontraintuitivno svakome tko je bio na zabavi s djecom i bombonima, ali detaljno ćemo razmotriti što istraživanja doista pokazuju.
Šećer i ponašanje djece: što kaže znanost
Pitanje utjecaja šećera na ponašanje djece postalo je predmetom znanstvenog interesa 1990-ih, što je dovelo do niza istraživanja. Jedna od najvažnijih analiza objavljena je 1995. godine u časopisu JAMA, koja je pregledala 23 eksperimenta iz 16 radova.
Autori su uključili samo studije koje su bile dvostruko slijepog dizajna i koristile placebo, što znači da ni djeca, ni roditelji, ni učitelji nisu znali tko je konzumirao šećer, a tko placebo.
– Ova meta-analiza pokazuje da šećer (uglavnom saharoza) ne utječe na ponašanje niti kognitivne sposobnosti djece – zaključili su znanstvenici.

Ipak, autori napominju da mali učinak još uvijek nije isključen, te da su potrebna daljnja, opsežnija istraživanja. Također, moguće je da neka podskupina djece reagira drugačije, ali zasigurno ne u mjeri u kojoj mnogi roditelji to opažaju.
Osjetljivost na šećer: postoji li ona?
Neki roditelji tvrde da njihovo dijete posebno reagira na šećer. Jedno istraživanje provjerilo je ovu tvrdnju uspoređujući dvije skupine:
- 25 “obične” djece u dobi od 3–5 godina
- 23 djece u dobi od 6–10 godina koje su roditelji opisali kao osjetljive na šećer
Djeca su tijekom tri tjedna prolazila kroz tri različite dijete:
- Visok sadržaj saharoze, bez umjetnih zaslađivača
- Nizak sadržaj saharoze, s aspartamom
- Nizak sadržaj saharoze, sa saharinom – placebo
Sve dijete bile su bez umjetnih bojila, aditiva i konzervansa, a znanstvenici su tjedno pratili ponašanje i kognitivne sposobnosti djece.
– Za djecu opisanu kao osjetljiva na šećer nije bilo značajnih razlika među dijetama u 39 mjerenih varijabli. Kod predškolske djece, samo 4 od 31 mjerenih varijabli pokazale su male razlike, bez konzistentnog uzorka – zaključili su.
Slično istraživanje iz 2017. godine pratilo je 287 djece u dobi od 8–12 godina. Istraživači su koristili upitnike o prehrambenim navikama, spavanju i ponašanju. Unatoč tome što je 81% djece konzumiralo više šećera nego što se preporučuje, ukupna konzumacija šećera nije bila povezana s problemima u ponašanju ili spavanju.
Zaključak je jasan: učinak šećera na hiperaktivnost, ako postoji, mali je i ne odnosi se na većinu djece.
Zašto se mit o šećeru i hiperaktivnosti i dalje širi?
Ako znanstveni dokazi pokazuju da šećer ne uzrokuje hiperaktivnost, zašto se onda često čini da djeca “eksplodiraju” nakon slatkiša? Dio odgovora leži u roditeljskim očekivanjima.

Studija iz 1994. pokazala je da majke koje su vjerovale da njihovo dijete konzumira šećer, ocjenjivale su djecu kao značajno hiperaktivniju, i ponašale se strože i kontrolirajuće prema njima – iako su djeca zapravo primila placebo.
Druge komponente mita uključuju medije i kulturu. Pojam “sugar rush” prisutan je u crtićima, filmovima i svakodnevnom govoru. Uz to, okolina u kojoj se dijete nalazi (npr. rođendanska zabava) te sama činjenica da dobiva poseban, ukusan “nagradni” zalogaj, mogu potaknuti energično ponašanje, neovisno o šećeru.
Povijest ideje
Ideja da šećer negativno utječe na ponašanje djece pojavila se još sredinom 20. stoljeća. Dr. Theron G. Randolph 1947. je povezao alergije na hranu s umorom, razdražljivošću i problemima u ponašanju kod djece, uključujući osjetljivost na kukuruzni šećer.
1970-ih, šećer je bio optužen za reaktivnu hipoglikemiju, odnosno pad šećera u krvi nakon obroka, što može uzrokovati razdražljivost, zbunjenost i anksioznost. Kasnije su se pojavile i teorije o kratkom skoku glukoze (hiperglikemiji), ali simptomi hiperglikemije uključuju žeđ, učestalo mokrenje, umor i mučninu, ne hiperaktivnost.
Nekoliko studija krajem 1970-ih sugeriralo je povezanost šećera i hiperaktivnosti, no radilo se o presječnim studijama koje ne mogu dokazati uzročnost – nisu znale je li šećer uzrok hiperaktivnosti ili hiperaktivnost povećava konzumaciju šećera.
Šećer i ADHD
Za većinu djece šećer ne uzrokuje hiperaktivnost. No, kod djece s ADHD-om, istraživanja su i dalje otvorena.
Jedna studija iz 2011. pratila je 107 učenika petog razreda i nije našla povezanost između ukupnog unosa šećera i razvoja ADHD-a. Meta-analize pokazuju da prehrana bogata rafiniranim šećerom i zasićenim mastima može povećati rizik, dok prehrana bogata voćem i povrćem djeluje zaštitno. Ipak, dokazi su uglavnom slabi i promatrani u studijama koje imaju metodološka ograničenja.
Važno je napomenuti da osobe s ADHD-om češće konzumiraju hranu koja aktivira nagradne centre u mozgu, poput slatkiša, što može biti posljedica ADHD-a, a ne uzrok njegovih simptoma.
Zaključak
Za većinu djece šećer ne uzrokuje hiperaktivnost. Mali učinak nije isključen, ali trenutačni dokazi sugeriraju da je povezanost zapravo mit.
No, to ne znači da šećer ne može štetiti zdravlju – prehrana bogata šećerom povećava rizik od dijabetesa, pretilosti, karijesa i bolesti srca. Praćenje unosa šećera kod djece i odraslih i dalje je ključno za očuvanje zdravlja.
(Ordinacija.hr)




