Miofascijalni bolni sindrom često ostaje neprepoznat, a karakteriziraju ga bolne točke u mišićima koje mogu drastično smanjiti kvalitetu života. Otkrivamo kako nastaje ovaj poremećaj, zašto ga ne smijete ignorirati i koje su najučinkovitije metode liječenja.
Gotovo svaka osoba u nekom trenutku života osjeti napetost u mišićima, no kada ta bol postane uporna, duboka i ne prolazi standardnim metodama odmora, moguće je da se radi o miofascijalnom bolnom sindromu (MBS). Riječ je o kroničnom stanju koje zahvaća mišićno-koštani sustav, specifično mišiće i fasciju, tanko vezivno tkivo koje ih obavija i drži na mjestu. Glavno obilježje ovog sindroma su takozvane “trigger točke” – hiperiritabilna mjesta unutar napetih traka skeletnih mišića koja su izrazito bolna na dodir. Ono što ovo stanje čini posebno frustrirajućim za pacijente jest fenomen prenesene boli, gdje pritisak na jednu točku, primjerice u ramenu, može izazvati intenzivnu bol u glavi ili ruci. Iako se često miješa s fibromialgijom, MBS je regionalni poremećaj boli, dok je fibromialgija stanje raširene boli povezano s centralnom senzitizacijom, iako istraživanja sugeriraju da neliječeni miofascijalni sindrom može s vremenom evoluirati u složenija bolna stanja zbog stalnog bombardiranja živčanog sustava signalima boli.
Ponavljajući pokreti, loše držanje, akutna ozljeda…
Razumijevanje nastanka ovog sindroma ključno je za prevenciju, a stručnjaci se slažu da je etiologija multifaktorijalna. Iako točan patofiziološki mehanizam još nije u potpunosti razjašnjen, najprihvaćenija teorija uključuje “energetsku krizu” mišićnih vlakana. Zbog preopterećenja, bilo uslijed akutne ozljede, ponavljajućih pokreta na poslu ili dugotrajnog lošeg držanja, dolazi do lokalne ishemije i hipoksije mišića. Nedostatak kisika onemogućuje pravilno funkcioniranje kalcijevih pumpi, što rezultira trajnom kontrakcijom mišićnih vlakana i stvaranjem čvorova. Moderni način života, koji uključuje sate provedene pred računalom u statičnim položajima, savršeno je tlo za razvoj MBS-a, a rizični faktori uključuju i sistemske probleme poput nedostatka vitamina D, željeza, hipotireoze te psihološkog stresa koji podsvjesno povećava mišićnu napetost. Zanimljiva je i “pepeljuga hipoteza” koja sugerira da se manja mišićna vlakna, koja se prva aktiviraju i zadnja opuštaju, preopterećuju čak i pri niskim razinama napora ako nema odmora, što je tipično za uredske poslove.
Prepoznavanje razlike između aktivnih trigger točaka, koje bole spontano, i latentnih točaka, koje bole samo na pritisak ali uzrokuju ograničen opseg pokreta, ključno je za određivanje terapije.
Dijagnosticiranje miofascijalnog bolnog sindroma primarno je kliničko i zahtijeva iskusnog liječnika ili fizioterapeuta koji može palpacijom detektirati napete trake i izazvati karakterističan lokalni trzaj mišića. Budući da ne postoji standardizirani krvni test ili slikovna metoda koja nedvojbeno potvrđuje dijagnozu, pacijenti često prolaze kroz niz pretraga kako bi se isključila druga stanja poput artritisa, tendinitisa ili uklještenja živaca. Prepoznavanje razlike između aktivnih trigger točaka, koje bole spontano, i latentnih točaka, koje bole samo na pritisak ali uzrokuju ograničen opseg pokreta, ključno je za određivanje terapije. Ignoriranje simptoma može dovesti do začaranog kruga boli, nesanice zbog nemogućnosti pronalaska udobnog položaja, te razvoja anksioznosti i depresije, što dodatno pojačava percepciju boli.
Liječenje miofascijalnog bolnog sindroma rijetko je uspješno ako se oslanja samo na jednu metodu; najučinkovitiji je multimodalni pristup koji kombinira farmakološke i nefarmakološke intervencije. U akutnoj fazi, liječnici mogu propisati nesteroidne protuupalne lijekove za smanjenje boli, no njihova dugotrajna upotreba nosi rizike od nuspojava. Miorelaksansi se koriste za prekidanje ciklusa mišićnog spazma, a u kroničnim slučajevima, niske doze tricikličkih antidepresiva mogu pomoći u regulaciji boli i poboljšanju sna. Sve popularnija metoda je “dry needling” ili suha igla, tehnika u kojoj se tanke igle ubadaju izravno u trigger točku kako bi se mehanički razbio čvor i izazvao lokalni trzaj koji dovodi do opuštanja mišića. Osim toga, injekcije lokalnih anestetika ili kortikosteroida u same točke mogu pružiti trenutno olakšanje i omogućiti pacijentu da učinkovitije provodi fizikalnu terapiju. Istraživanja dostupna na NCBI bazama podataka potvrđuju da su invazivne metode često učinkovitije kada se kombiniraju s vježbama istezanja.
Važnost aktivnog oporavka
Jedna od najčešćih zabluda vezanih uz miofascijalni bolni sindrom jest uvjerenje da je potrebno dugotrajno i apsolutno mirovanje kako bi se mišići “odmorili”. Iako je izbjegavanje aktivnosti koja je uzrokovala ozljedu (poput dizanja teških tereta) nužno u akutnoj fazi, potpuna neaktivnost zapravo može pogoršati stanje. Dugotrajno mirovanje dovodi do skraćivanja mišića, smanjenja njihove fleksibilnosti i slabljenja, što ih čini još podložnijima stvaranju novih trigger točaka. Umjesto pasivnog ležanja, preporučuje se aktivni odmor koji uključuje lagano, progresivno istezanje i korektivne vježbe za poboljšanje posture. Redovita tjelesna aktivnost poboljšava cirkulaciju, što je ključno za dopremu kisika i hranjivih tvari u ishemična područja mišića te ispiranje metaboličkih nusprodukata koji draže živčane završetke. Fizioterapeuti često savjetuju ergonomske prilagodbe radnog mjesta i uvođenje mikro-pauza tijekom radnog dana kako bi se spriječilo statičko opterećenje koje hrani ovaj sindrom.
Dugoročno upravljanje i prevencija povrata simptoma
Uspješno liječenje kroničnog miofascijalnog sindroma zahtijeva strpljenje i promjenu životnih navika jer se simptomi često vraćaju ako se ne uklone ključni faktori. To uključuje rješavanje nutritivnih nedostataka, poput suplementacije vitaminom D ili magnezijem, te usvajanje tehnika za upravljanje stresom, kao što su kognitivno-bihevioralna terapija koji pomažu pacijentima da osvijeste i kontroliraju nesvjesno napinjanje mišića. Fizikalne modalitete poput ultrazvuka, terapije laserom i elektroterapije (TENS) treba koristiti kao nadopunu aktivnom vježbanju, a ne kao zamjenu. Masaža, posebno tehnike dubokog tkiva i ishemijske kompresije, može biti iznimno korisna za održavanje elastičnosti fascije. Edukacija pacijenta o prirodi boli i važnosti samostalnog provođenja vježbi kod kuće temelj je dugoročnog uspjeha i povratka funkcionalnosti bez boli.
( Ordinacija.hr )
