Inicijativa za prvi hrvatski zakon o digitalnoj sigurnosti djece traži podršku građana i zastupnika kroz peticiju i potpise za zaštitu mentalnog zdravlja.
Kako bi se na dnevni red Sabora uvrstio Prijedlog Zakona o digitalnoj zaštiti djece, saborska zastupnica i psihijatrica Ivana Kekin najavila je prikupljanje potpisa zastupnika, uz pokretanje peticije za građane. Riječ je o prvom hrvatskom zakonu koji bi sustavno regulirao korištenje društvenih mreža za djecu mlađu od 15 godina, uz roditeljsku suglasnost i mehanizme protiv online nasilja. U intervjuu, među ostalim, govori o utjecaju društvenih mreža na mentalno zdravlje djece, ali i posljedicama digitalnog i vršnjačkog nasilja.
Možete li objasniti što konkretno predviđa ovaj prijedlog zakona i zašto je sada posebno važan?
Srž Zakona je jasna: djeca mlađa od 15 godina ne mogu imati profil na društvenim mrežama bez izričitog pristanka roditelja, a platforme moraju uvesti stvarnu i sigurnu provjeru dobi. Danas dijete od deset ili jedanaest godina može otvoriti profil bez ozbiljne provjere, bez znanja roditelja i bez zaštitnih mehanizama. Istovremeno roditelj mora potpisati suglasnost za školsku fotografiju. To je nelogično.
Drugi je ključni stup sustav prevencije i hitnog reagiranja na digitalno nasilje. Platforme bi morale imati jasne mehanizme prijave i uklanjati štetne sadržaje bez odgode, a država osigurati edukaciju i psihološku podršku. Online nasilje je stalno i javno. Dijete ne može “otići kući” od njega jer mu je u džepu. Zakon uređuje i mobitele u školama te filtrirane mreže, ali srž je zaštita od prerane izloženosti algoritmima i sustavno suzbijanje online nasilja. Važan je sada jer raste broj djece s teškoćama mentalnog zdravlja, a digitalni prostor postao je glavno mjesto odrastanja. Ako štitimo djecu u prometu i od ovisnosti, moramo ih štititi i online.
Zašto ste odabrali dobnu granicu od 15 godina i na koji način ona odgovara zaštiti mentalnog zdravlja djece?
Riječ je o dobi prijelaza iz osnovne u srednju školu. To je važan razvojni trenutak: raste autonomija, ali i kapacitet za apstraktno mišljenje, kritičnost i samoregulaciju. Ako već moramo povući liniju, ima smisla da to bude na tom prijelazu. Mlađa djeca osjetljivija su na usporedbe, pritisak izgleda, potrebu za validacijom, poremećaj sna i impulzivnost. Mozak u toj dobi još razvija dijelove odgovorne za inhibiciju i procjenu rizika. Algoritmi su dizajnirani da zaobiđu upravo te kočnice. Granica od 15 godina usklađena je s europskim trendovima regulacije. To ne znači da s 15 sve postaje bezopasno, ali znači da je prerana izloženost posebno rizična i da država mora jasno zaštititi djetinjstvo.
Što vas je motiviralo na pokretanje peticije i uključivanje građana u ovu raspravu?
Ova tema ne može biti zatvorena u sabornici. Zato smo i pokrenuli peticiju, kao demokratski instrument pritiska i uključivanja građana u odluku koja se tiče njihove djece. Ako govorimo o regulaciji prostora u kojem djeca provode sate svakog dana, onda roditelji, učitelji i mladi moraju biti dio te rasprave. U proteklim mjesecima obišla sam Hrvatsku i organizirala tribine upravo s tim ciljem: da čujem ljude uživo. Razgovarala sam s roditeljima, nastavnicima, stručnjacima, mladima. I na svoje oči vidjela koliko je ova tema važna građanima. Ljudi su zabrinuti. Umorni su. Osjećaju da se bore protiv nečega što je veće od njih. I ono što sam čula gotovo posvuda jest isto: “Ne možemo sami.” Ako roditelji osjećaju da su ostavljeni sami, onda je odgovornost politike stati na njihovu stranu. Peticija je način da građani jasno kažu da žele regulaciju i raspravu. Ovo je pitanje zaštite djece i trebalo bi biti iznad podjela.
Na koji način intenzivno korištenje društvenih mreža utječe na emocionalno i mentalno zdravlje djece, uključujući rizik od samoozljeđivanja i depresivnih stanja?
Postoji jasna povezanost između intenzivnog korištenja društvenih mreža i porasta depresivnosti, anksioznosti, poremećaja spavanja, problema s pažnjom, samoozljeđivanja i suicidalnih misli. Rizik raste s količinom vremena provedenog online, osobito u ranoj dobi. Djeca su izložena neprimjerenim sadržajima, nasilju, nerealnim standardima izgleda i stalnoj usporedbi. Kod dijela djece to stvara osjećaj manje vrijednosti i izolacije. Ne znači da će svako dijete razviti poremećaj, ali znači da je riječ o ozbiljnom rizičnom faktoru na koji ne smijemo zatvarati oči.
Na koji način algoritmi društvenih mreža pridonose ovisnosti i povećavaju rizik za mentalne poremećaje?
Algoritmi nisu neutralni, nego strojevi za zadržavanje pažnje. Uče iz svakog zadržavanja pogleda i guraju sadržaj koji izaziva najjaču emociju: strah, bijes, zavist, opsesiju. To je isti princip kao kocka: kratki “šut” nagrade pa potreba za još. Dijete nema razvijen kočnički sustav kao odrasli i zato kažem ono neugodno, ali točno: djeca nemaju šanse protiv algoritama, ako država ne postavi pravila igre.
Koliko ranija izloženost društvenim mrežama može utjecati na razvoj pažnje, koncentracije i emocionalne regulacije kod djece?
Što ranije dijete uđe u taj sustav, to dulje trenira mozak na fragmentirane podražaje i brze promjene. Posljedica je slabija održiva pažnja, teže samoumirenje, više impulzivnosti i veća ovisnost o vanjskoj potvrdi. U školi to vidimo kao pad koncentracije, a kod kuće kao emocionalne ispade i iscrpljenost.
Koje su glavne poveznice između digitalnog i klasičnog vršnjačkog nasilja?
Digitalno nasilje je klasično nasilje pojačano tehnologijom. U školi nasilje ima vrijeme i prostor; online traje 24 sata dnevno. Publika je veća, širenje brže, a trag ostaje. Dijete može sjediti pokraj roditelja na kauču, dok ga netko ponižava ili ucjenjuje preko ekrana. Sigurno mjesto više ne postoji ako ga sustav ne zaštiti.
Koji su znakovi da dijete doživljava digitalno ili vršnjačko nasilje, a koji se mogu uočiti psihijatrijski ili u njihovu ponašanju?
Naglo povlačenje, izbjegavanje škole, somatske tegobe bez jasnog uzroka, promjene sna i apetita, pad uspjeha, razdražljivost, napadaji plača ili bijesa. Digitalno specifično: panika oko mobitela, skrivanje ekrana, brisanje profila, promjena ponašanja nakon notifikacija, strah od poruka. Psihijatrijski, “crvene zastavice” su beznađe, samookrivljavanje, samoozljeđivanje, izjave o besmislu ili smrti.
Koje dugoročne posljedice digitalno nasilje može imati na mentalno zdravlje i socijalni razvoj djece?
Mogu se razviti kronična anksioznost, depresivnost, trajno narušeno samopoštovanje i socijalno povlačenje. U težim slučajevima dolazi do samoozljeđivanja i suicidalnih misli. Posljedice su i obrazovne. Djeca izložena nasilju teže se koncentriraju, izostaju s nastave i gube motivaciju. Stalni stres otežava učenje i napredovanje.
Postoje li specifične skupine djece koje su posebno ranjive na digitalno nasilje i algoritamski sadržaj?
Djeca s postojećom anksioznošću ili depresivnošću, neurodivergentna djeca (ADHD, autizam), djeca s teškoćama učenja, djeca s prekomjernom tjelesnom težinom, djeca iz manjinskih ili stigmatiziranih skupina te djeca s manje roditeljskog nadzora ili većim obiteljskim stresom. Ranjivost nije mana karaktera, nego kombinacija razvoja i okoline.
Koje su se psihijatrijske ili obrazovne intervencije pokazale najučinkovitijima u zaštiti djece od posljedica digitalnog nasilja?
Najučinkovitije su intervencije koje su brze i dostupne. Problem je što mi na nacionalnoj razini nemamo dovoljno infrastrukture ni stručnjaka. Imamo pedesetak dječjih i adolescentnih psihijatara te na desetke tisuća djece s teškoćama mentalnog zdravlja. To je sustavni manjak.
Zato su ključne dostupne psihološke usluge bez dugog čekanja, jasni školski protokoli za reagiranje na nasilje, rad s roditeljima i edukacija nastavnika kako prepoznati rane znakove problema. Kad se teškoće već razviju, potrebna je i strukturirana psihoterapija, a ponekad i psihijatrijsko liječenje.
U Zagrebu pokazujemo kako to može izgledati drugačije. U Centru za zdravlje mladih postoji walk-in psihološka pomoć. Mlada osoba može doći bez uputnice i bez višemjesečnog čekanja. To bi trebao biti standard. Jer kod digitalnog nasilja vrijeme je ključno. Što prije reagirate, manja je šteta. Problem je što sustav često reagira presporo, a djeca si taj luksuz čekanja ne mogu priuštiti.
Koju ulogu trebaju imati roditelji, škole i stručnjaci u praćenju i podršci djece?
Roditelji: granice, interes za digitalni život djeteta, dogovoreni režim spavanja i ekrana, razgovor, razgovor, razgovor. Škole: kultura nulte tolerancije na nasilje, jasni protokoli, edukacija djece i nastavnika. Stručnjaci: dostupnost, rana procjena, javnozdravstveni pristup. Ključno je to da se ne može sva odgovornost svaliti na roditelje dok platforme rade protiv njih i njihove djece.
Kako zakon može konkretno pomoći u prevenciji negativnih učinaka digitalnog i vršnjačkog nasilja?
Zakon pomaže tako da odgovornost ne ostavlja samo na djeci i roditeljima, nego je prebacuje i na platforme i državu. Prvo, uvodi stvarnu dobnu granicu i roditeljski pristanak za mlađe od 15 godina, čime se smanjuje prerana izloženost djece neprimjerenim sadržajima i kontaktima s nepoznatim odraslim osobama. Drugo, obvezuje platforme da imaju jasne, jednostavne i učinkovite mehanizme prijave nasilja te da štetne sadržaje uklanjaju bez odgode. Danas se često događa da sadržaj ostaje online tjednima, a šteta se u međuvremenu širi. Treće, zakon predviđa sustavnu prevenciju edukacijom djece, roditelja i nastavnika.
Koje zemlje smatrate najboljim primjerom regulacije društvenih mreža i zašto?
Sve više zemalja ide u smjeru regulacije jer prepoznaju da je riječ o pitanju zaštite djece, a ne samo osobne odgovornosti. Norveška, Francuska, Danska, Australija, Grčka, UK, Španjolska, Slovenija već su uvele ili najavile dobne granice i obveze platformama vezane za provjeru dobi i sigurnost djece. Poruka je jasna: države počinju shvaćati da digitalni prostor mora imati pravila, posebno kada su u pitanju maloljetnici.
Što biste poručili građanima o uključivanju u raspravu i peticiju?
Roditelji nisu zakazali i ne mogu sami pobijediti sustav koji je dizajniran da djecu zadrži pred ekranom. Ovo nije borba protiv tehnologije, nego protiv ovisnosti i za sigurnije odrastanje. Ako želimo da se zakon raspravi i donese, građani moraju jasno pokazati da im je ova tema važna. Radi se o zaštiti djece i to bi nam svima trebao biti minimum konsenzusa.
(Ida Balog)
