Znanstvenici su analizirali viruse koji su uzrokovali velike epidemije i otkrili da mnogi od njih nisu prošli posebne mutacije prije nego što su zarazili ljude. Ključni faktor možda nije evolucija virusa, nego naše ponašanje i kontakt s prirodom.
Kada virus prijeđe sa životinje na čovjeka, često ga zamišljamo kao „superzlikovca“ koji je prošao posebne mutacije kako bi postao opasan. Posebno je to izraženo kada takav virus izazove epidemiju ili pandemiju, kao što se dogodilo s brojnim zoonotskim bolestima posljednjih desetljeća. No nova znanstvena studija sugerira da stvarnost može biti drugačija – i potencijalno zabrinjavajuća.
Naime, istraživanje pokazuje da većina virusa koji su izazvali nedavne epidemije i pandemije nije imala nikakve posebne evolucijske promjene prije nego što je prešla na ljude. Drugim riječima, virusi nisu morali „postati opasniji“ – mi smo im jednostavno omogućili priliku.
Ljudi stvaraju uvjete za prelazak virusa
Unatoč stvarnoj opasnosti, piše ScienceAlert, koju zoonotski patogeni predstavljaju za ljudsko zdravlje i društvo, znanstvenici naglašavaju da oni često iskorištavaju uvjete koje je stvorio čovjek. To uključuje blizinu stoke i ljudi, uništavanje prirodnih staništa divljih životinja, širenje urbanih područja te trgovinu divljim životinjama.
Prema novim nalazima, rizik od tzv. „prelijevanja“ virusa (spillover) možda je veći nego što se ranije mislilo. Ako prelazak virusa na ljude ne ovisi prvenstveno o rijetkim mutacijama, nego o našoj izloženosti već postojećim virusima u prirodi, tada su ključni čimbenici ponašanje ljudi i okolišni uvjeti.
Studija dodatno podupire prirodno podrijetlo pandemije COVID-19
Rezultati istraživanja imaju izravnu važnost za raspravu o podrijetlu pandemije COVID-19. Prema autorima, evolucijska analiza ne pokazuje znakove da je virus SARS-CoV-2 bio oblikovan u laboratoriju ili da je dugo evoluirao u nekom posredničkom domaćinu prije nego što se pojavio među ljudima.
Znanstvenici ističu da je upravo izostanak takvih tragova ono što se očekuje kod prirodnog zoonotskog događaja. Time se dodatno slabi argument teorija koje pretpostavljaju laboratorijsku manipulaciju virusom.
Što su znanstvenici točno istraživali?
Istraživački tim analizirao je genetske podatke iz više poznatih virusnih izbijanja bolesti, uključujući:
- influencu A
- ebolu
- marburg virus
- mpox (ranije poznat kao majmunske boginje)
- SARS-CoV
- SARS-CoV-2
Posebna pozornost posvećena je razdoblju neposredno prije nego što je svaki od tih virusa prešao na ljude. Cilj je bio utvrditi postoje li znakovi evolucijskih prilagodbi koje bi objasnile taj prijelaz.
Istraživači su mjerili tzv. selekcijski pritisak na virusne genome u tri faze:
- u prirodnim životinjskim rezervoarima
- neposredno prije prelaska na ljude
- na početku širenja među ljudima
Rezultat je bio iznenađujuće dosljedan: prije prelaska na ljude nije pronađen nikakav poseban evolucijski signal. Promjene u virusima pojavile su se tek nakon što su se počeli širiti među ljudima.
Virusi su možda već spremni zaraziti ljude
Jedan od najvažnijih zaključaka studije jest da mnogi životinjski virusi možda već posjeduju osnovnu sposobnost zaraze ljudi i prijenosa s čovjeka na čovjeka. Ono što presudno utječe na pojavu epidemije nije nužno mutacija virusa, nego izloženost ljudi velikom broju različitih životinjskih virusa.
To znači da prevencija pandemija ovisi ponajprije o javnozdravstvenim mjerama, nadzoru nad bolestima i smanjenju kontakta između ljudi i potencijalnih izvora zaraze.
Postoji li rizik od laboratorijskih nesreća?
Znanstvenici su svoj model testirali i na virusima koji su se razmnožavali u laboratorijima. Na taj su način mogli prepoznati specifične evolucijske obrasce koji upućuju na laboratorijsko podrijetlo.
Iako su nedavne pandemije, uključujući COVID-19, prema rezultatima studije najvjerojatnije nastale prirodnim putem, istraživanje je identificiralo jedan povijesni primjer koji se uklapa u scenarij laboratorijskog podrijetla.
Riječ je o pandemiji gripe H1N1 iz 1977. godine, koja se pojavila nakon dvadeset godina odsutnosti. Analiza je pokazala da je taj virus imao genetske karakteristike slične laboratorijski uzgojenim sojevima i živim oslabljenim cjepivima, što podupire dugogodišnju sumnju da je pandemija mogla započeti laboratorijskim incidentom, primjerice tijekom neuspjelog testiranja cjepiva.
Što ovo znači za buduće pandemije?
Istraživači naglašavaju da proučavanje prošlih pandemija može pomoći u boljoj pripremi za buduće. Iako su laboratorijske nesreće moguć rizik, većina novih zaraznih bolesti povezana je s ljudskim djelovanjem u prirodi.
Zbog toga stručnjaci ističu tri ključna područja djelovanja:
- sustavni nadzor nad novim virusima
- prevencija kontakta s potencijalnim izvorima zaraze
- smanjenje pritiska na prirodna staništa životinja
Drugim riječima, sprječavanje sljedeće pandemije neće ovisiti samo o medicini, nego i o načinu na koji živimo, proizvodimo hranu i upravljamo okolišem.
(Ordinacija.hr)
