Gotovo svaka šesta osoba u svijetu osjeća usamljenost, a s njom se povezuje više od 870.000 smrti godišnje, podaci su Svjetske zdravstvene organizacije koji govore o novoj globalnoj epidemiji.
Gotovo svaka šesta osoba u svijetu osjeća usamljenost, a s njom se povezuje više od 870.000 smrti godišnje, podaci su Svjetske zdravstvene organizacije koji govore o novoj globalnoj epidemiji, dok psihijatar Darko Marčinko upozorava da je riječ o rastućem problemu prisutnom i u Hrvatskoj.
Svakog sata stotinu ljudi izgubi život
Oko 16 posto svjetske populacije, odnosno milijardu i tristo milijuna ljudi, osjeća usamljenost, a podaci WHO-a pokazuju da socijalna izolacija pogađa do jedne trećine starijih osoba i do jedne četvrtine mladih. Svakog sata stotinu ljudi izgubi život zbog nje, a njezini učinci na zdravlje uspoređuju se s drugim značajnim rizičnim čimbenicima. Zbog razmjera i posljedica, dio stručnjaka ovaj fenomen opisuje kao “epidemiju usamljenosti”. Usamljenost ne utječe samo na raspoloženje i kvalitetu života, nego i na fizičko zdravlje, povećava razinu stresa, narušava san, utječe na imunološki sustav i povećava rizik od kroničnih bolesti, upozorava i Svjetska zdravstvena organizacija.
– Usamljenost danas nije samo osobni problem, nego ozbiljan javnozdravstveni izazov- upozorava predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC Zagreb Darko Marčinko. Za razumijevanje problema ključno je razlikovati usamljenost od samoće.
-Usamljenost je subjektivni doživljaj nedostatka povezanosti s drugima, dok je samoća objektivno stanje fizičke odvojenosti. Čovjek može biti okružen ljudima, a ipak se osjećati usamljeno- rekao je Marčinko. Drugim riječima, presudna nije količina kontakata, nego njihova kvaliteta, ističe psihijatar, dodajući da usamljenost odražava manjak stvarne emocionalne povezanosti. U kliničkoj praksi, dodaje, usamljenost se često ne prepoznaje kao primarni problem, nego se očituje kroz niz simptoma zbog kojih se ljudi javljaju liječnicima – od nesanice, tjeskobe i razdražljivosti do osjećaja praznine, povlačenja iz odnosa i fizičkih tegoba poput napetosti, ubrzanog rada srca ili kroničnog umora.
-Istraživanja pokazuju kako usamljenost nosi veći stupanj stigme nego druge psihološke smetnje. Osobe rijetko kao glavni problem navode usamljenost, već koriste socijalno prihvaćenije pojmove poput anksioznosti ili depresije- kaže Marčinko.
Takvi simptomi, objašnjava, povezani su s djelovanjem usamljenosti na organizam na više razina. Na biološkoj razini usamljenost aktivira stresni sustav i dovodi do dugotrajnog unutarnjeg opterećenja, dok na psihološkoj razini stvara osjećaj odbačenosti i boli, a na socijalnoj vodi prema povlačenju i dodatnom pogoršanju odnosa. Usamljene osobe pod povećanim su rizikom od depresije, demencije i kardiovaskularnih bolesti, naglašava Marčinko, a slični nalazi navode se i u knjizi “Usamljenost i depresija” koju je uredio sa suradnicima.
Usamljeni na društvenim mrežama
-Bitno je naglasiti da društvene mreže paradoksalno povećavaju problem usamljenosti. Ne nedostaje informacija, nego psihološki prostor refleksije, pa uvjerenje postaje jače od razumijevanja- upozorava. Dodaje kako je u takvom okruženju posebno osjetljiva mlađa populacija. Dio stručnjaka upozorava da usamljenost ne treba promatrati isključivo kao simptom, nego i kao zaseban fenomen koji zahtijeva širi društveni i zdravstveni odgovor. Psihijatar i psihoterapeut Vedran Bilić usamljenost opisuje kao složen i bolan unutarnji doživljaj koji ne ovisi nužno o stvarnoj izolaciji.
-Osoba može biti okružena ljudima, a ipak ne uspijeva ostvariti osjećaj stvarne povezanosti jer ne pronalazi odnos u kojem bi mogla razviti bliskost- rekao je Bilić. Dodaje kako bliskost nije stvar slučajnosti, nego proces koji se razvija kroz niz odnosa – od površnih kontakata do postupnog stvaranja povjerenja.
Uloga srama
Takav razvoj odnosa zahtijeva i određene unutarnje kapacitete, odnosno osjećaj vlastite vrijednosti, otvorenost i interes za druge, ističe Bilić te dodaje da tom kontekstu posebno važnu ulogu ima sram.
-Sram je snažna socijalna emocija zbog koje se osoba povlači i izbjegava kontakt upravo onda kada je potreba za povezanošću najveća- objašnjava. Nasuprot tome, dodaje, važnu ulogu može imati autentična velikodušnost, kroz pažnju, vrijeme i razumijevanje bez očekivanja uzvrata, koja olakšava uspostavljanje odnosa i produbljuje povezanost. Na dublju, egzistencijalnu dimenziju ovog fenomena upozorava psihijatar Berislav Tentor.
-Usamljenost je možda najbolniji osjećaj ljudske boli jer ne pripada samo emocionalnoj, nego i filozofskoj razini iskustva- navodi Tentor za Hinu. Dodaje kako je u psihološkom smislu riječ o gubitku “afektivnog odjeka”, pri čemu osjećaji ostaju zatvoreni u vlastiti krug, bez prepoznavanja i potvrde u odnosu s drugima.
Ne bira dob ni status
U terapijskoj praksi, ističe, usamljenost se često pojavljuje prikriveno, kroz iscrpljenost, tišinu ili rečenice poput: “Nitko me ne vidi”, koje, kako navodi, često stoje u pozadini tog iskustva.
-Usamljenost često nosi dvojaku dimenziju – istodobni strah od izloženosti i snažnu čežnju za prepoznavanjem, jer se tek kroz odnos s drugim čovjek može osjetiti stvarnim- ističe Tentor. Dodaje kako usamljenost ne bira dob ni socijalni status, ali su posebno ranjive osobe u prijelaznim životnim razdobljima – adolescenti, starije osobe te oni koji su doživjeli gubitke – kao i ljudi koji žive u velikim gradovima, gdje blizina ljudi ne znači nužno i blizinu odnosa.
-Potrebno je osvijestiti da usamljenost nije sramota niti znak slabosti. Ona može biti polazište dostojanstva- poručuje Tentor. U vremenu u kojem se komunikacija sve više digitalizira, stručnjaci naglašavaju važnost neposrednih odnosa i empatije.
-Empatija koju usmjeravamo prema drugima može pomoći u jačanju odnosa i smanjenju usamljenosti. -Čovjek je čovjeku lijek- poručuje psihijatar Marčinko, ističući važnost dobrih odnosa u očuvanju mentalnog zdravlja.
Piše: Mladenka Tomić /Hina
