Digitalna transformacija, manjak mentora i potreba za jačanjem praktičnih i komunikacijskih vještina ključni su izazovi u obrazovanju mladih liječnika u Hrvatskoj, ističe izvršni direktor međunarodne akreditacijske agencije.
Digitalna transformacije u obrazovnom procesu mladih liječnika u Hrvatskoj omogućava veću fleksibilnost i pristup modernim nastavnim sadržajima. No, unatoč naporima u modernizaciji kurikuluma, fakulteti se i dalje suočavaju s problemima poput nedostatka kliničkih baza i mentora. Stavovi su to dr. Danka Relića, izvršnog direktora Agencije za akreditaciju javnozdravstvenog obrazovanja (APHEA). Razgovaramo o trenutnim izazovima i prilikama u obrazovanju studenata medicine u Hrvatskoj, ulozi interdisciplinarne suradnje u obrazovanju budućih liječnika te o globalnim trendovima, poput digitalnog zdravstva i međunarodne mobilnosti, koji bi trebali postati sastavni dio nastave.
Kako vidite trenutnu situaciju u obrazovanju studenata medicine u Hrvatskoj? Koji su to glavni izazovi s kojima se suočavaju fakulteti i studenti?
Posljednjih godina fakulteti ulažu značajne napore u digitalizaciju nastavnih procesa i modernizaciju kurikuluma. Uvođenjem suvremenih sustava za upravljanje učenjem studentima je omogućeno učenje, praćenje napretka te pristup interaktivnim nastavnim sadržajima. Digitalna transformacija pridonosi većoj fleksibilnosti i učinkovitosti, a nastavnicima omogućuje prilagodbu nastave individualnim potrebama studenata.
Fakulteti sve više ulažu u znanstveni rad studenata, razvoj simulacijskih centara i praktičnih vježbi, međunarodnu suradnju i mobilnost, te projekte koji promiču javno zdravlje i društvenu odgovornost. Interdisciplinarni pristup, suradnja među zdravstvenim strukama i uključivanje studenata u procese poboljšanja kvalitete studija postaju sastavni dio suvremenog obrazovanja budućih liječnika. Osim toga, pozitivni pomaci vidljivi su i u snažnijem povezivanju fakulteta s potencijalnim poslodavcima, primjerice kroz organizaciju Dana zdravstvenih karijera koje već devet godina organizira Centar za planiranje zanimanja u biomedicini i zdravstvu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, ali koji isto tako trebaju osvježenje i prilagodbu novim generacijama.
Unatoč tim pozitivnim iskoracima, sustav se i dalje suočava s nizom izazova. Iako interes za studij medicine ostaje iznimno visok, fakulteti se suočavaju s ograničenim kapacitetima kliničkih baza, manjkom mentora i potrebom da osiguraju kvalitetnu praktičnu nastavu za sve studente. Istodobno, stalno se nameće potreba za modernizacijom programa i nastavnih metoda kako bi se obrazovanje uskladilo s ubrzanim razvojem znanosti, tehnologije i novih medicinskih kompetencija. Studenti se, s druge strane, suočavaju s vrlo zahtjevnim studijem, informacijskim preopterećenjem i visokim razinama stresa, što dodatno naglašava važnost sustava podrške mentalnom zdravlju i razvoja mentorske kulture.
U širem europskom kontekstu hrvatski fakulteti postupno usvajaju suvremene trendove u medicinskom obrazovanju – od kompetencijski utemeljenog pristupa i standardiziranih procjena do simulacijske nastave i međunarodne akreditacije. Perspektiva daljnjeg razvoja uključuje jačanje zdravstvene pismenosti, reformu sadržaja prema praktičnoj i digitalno potpomognutoj medicini te ulaganje u nastavnike i studente. Takav bi pristup omogućio da se hrvatsko medicinsko obrazovanje još snažnije uskladi s europskim standardima, potrebama društva i očekivanjima budućih liječnika.
S obzirom na vašu poziciju izvršnog direktora Svjetske agencije za akreditaciju javnozdravstvenog obrazovanja (APHEA), kakvi su trendovi u obrazovanju zdravstvenih stručnjaka na globalnoj razini? Postoje li specifični primjeri dobrih praksi koje bi Hrvatska mogla usvojiti?
Obrazovanje zdravstvenih stručnjaka na globalnoj razini prolazi kroz dinamične promjene koje proizlaze iz ubrzanog tehnološkog razvoja, sve veće kompleksnosti zdravstvenih sustava i potrebe da se stručnjaci osposobe za rad u multidisciplinarnim i digitalno transformiranim okruženjima. Prema međunarodnim izvještajima i akreditacijskim praksama jasno se izdvajaju ključni trendovi i primjeri dobrih praksi koji uključuju Digitalno zdravstvo i informatičke vještine: Sve više kurikuluma uključuje module iz medicinske informatike, umjetne inteligencije, mobilnih aplikacija i digitalne komunikacije. Time se osigurava da budući stručnjaci ovladaju vještinama potrebnim za rad u sustavima temeljenima na podacima i novim tehnologijama.
Internacionalizacija i mobilnost: Fakulteti i javnozdravstvene škole diljem svijeta razvijaju zajedničke diplomske programe, međunarodne razmjene i regionalne centre izvrsnosti. Time se jača globalna prepoznatljivost kvalifikacija i olakšava zapošljavanje u različitim zdravstvenim sustavima. Praktične i transverzalne vještine: Komunikacija, etika, (e)profesionalizam, upravljanje stresom, timski rad i liderstvo sve su važniji dio kurikuluma, u skladu s potrebama suvremenih zdravstvenih timova i kompleksnih sustava skrbi.
Kvaliteta i transparentnost kroz akreditaciju: Agencije poput WFME (World Federation for Medical Education) i drugih naglašavaju važnost kontinuiranog unapređenja, uključivanja dionika i transparentnog vrednovanja, čime se osigurava visoka razina obrazovanja i zapošljivosti diplomanata. Preporuke za razvoj obrazovanja zdravstvenih stručnjaka u Hrvatskoj trebaju se temeljiti na globalnim trendovima i dobrim praksama.
Ključno je sustavno uvesti digitalno zdravstvo i medicinsku informatiku, s naglaskom na primjenu umjetne inteligencije i simulacijskih tehnologija, kako bi studenti već tijekom studija stekli vještine potrebne za rad u digitaliziranom zdravstvenom sustavu. Važno je i jačati međunarodna partnerstva – kroz mobilnost, zajedničke diplome i razmjenu nastavnika – čime se povećava prepoznatljivost i kvaliteta hrvatskih programa.
Dodatno, primjena razvojnih i transparentnih modela akreditacije potiče stalno unaprjeđenje kvalitete i povezuje obrazovanje s potrebama društva i zdravstvenog sustava. Takvim pristupom Hrvatska može osigurati konkurentnije institucije, bolju pripremu budućih stručnjaka i snažnije povezivanje obrazovanja s javnim zdravljem.
Kako ocjenjujete ulogu novih tehnologija, poput umjetne inteligencije i digitalizacije, u oblikovanju budućnosti medicinskog obrazovanja?
Nove tehnologije, osobito umjetna inteligencija, već danas snažno oblikuju medicinsko obrazovanje i postavljaju nove standarde u stručnom osposobljavanju budućih liječnika. AI sustavi omogućuju personalizirano učenje, simulaciju kliničkih scenarija i analizu velikih količina podataka, dok digitalne tehnologije poput virtualne stvarnosti i telemedicine nude sigurno okruženje za razvoj praktičnih vještina bez rizika za pacijente.
Kao što sam ranije spomenuo, upravo su digitalno zdravstvo, simulacijske tehnologije i medicinska informatika područja koja moraju postati sastavni dio modernih kurikuluma, jer omogućuju studentima da tijekom studija ovladaju vještinama neophodnima za rad u digitaliziranom zdravstvenom sustavu. Uvođenje obaveznih modula iz primjene umjetne inteligencije i etike digitalnog zdravlja te dodatno osposobljavanje studenata i nastavnika za kritičko korištenje podataka, upravljanje digitalnim rizicima i suradnju s IT i podatkovnim stručnjacima.
Posebnu vrijednost imaju praktične vježbe u simulacijskim, virtualnim i telemedicinskim okruženjima, uz jasne etičke i pravne okvire za zaštitu privatnosti i odgovornu uporabu tehnologije. Istraživanja potvrđuju da kombinacija teorijskog znanja i praktičnih digitalnih kompetencija povećava samopouzdanje i spremnost mladih liječnika za modernu kliničku praksu. Sustavna integracija novih tehnologija u obrazovanje ključna je da bi hrvatski studenti medicine postali kompetentni, etični i sigurni dionici digitalno transformiranog zdravstvenog sustava.
Smatrate li da je obrazovni sustav medicinskih fakulteta dovoljno usmjeren na interakciju i suradnju između različitih medicinskih disciplina? Kako bi se to moglo poboljšati?
Sustav svakako pokazuje određenu razinu interdisciplinarne suradnje, no prostor za napredak još uvijek je velik. Iako postoje zajednički programi, stručne prakse i pojedini znanstveno-nastavni projekti, kao i oblici nastave temeljeni na problem-based learningu, zajedničkim radionicama ili konferencijama, suradnja između različitih medicinskih disciplina često je fragmentirana, nedovoljno strukturirana ili ostaje na formalnoj razini.
Za suvremeno zdravstveno okruženje od presudne je važnosti da studenti različitih struka uče i rade zajedno. Tu se prvenstveno misli na studente medicine, sestrinstva, stomatologije, farmacije, javnog zdravstva, fizioterapije, kineziologije i laboratorijskih znanosti, nutricionizma te socijalnog rada, budući da upravo ti profili najčešće čine okosnicu zdravstvenih timova. Već tijekom obrazovanja studenti trebaju razvijati vještine međusobne komunikacije, rješavanja konflikata, donošenja zajedničkih odluka i koordinacije rada u timu. Međunarodna iskustva jasno pokazuju da interprofesionalno učenje povećava sigurnost pacijenata, podiže kvalitetu skrbi i čini zdravstvene sustave učinkovitijima.
Kako bi se ta dimenzija dodatno osnažila u Hrvatskoj, potrebno je sustavno jačati integrirane nastavne sadržaje i uvesti module međuprofesionalne suradnje. Posebnu vrijednost imale bi simulacijske vježbe i zajednički projekti u kojima studenti različitih studija zajedno rješavaju kliničke i javnozdravstvene probleme. Uz to, nužna je kontinuirana edukacija nastavnika u metodama timskog učenja i vođenja interdisciplinarnih aktivnosti, kao i uvođenje sustava evaluacije kvalitete suradnje. Dodatni poticaj može pružiti međunarodna mobilnost i razmjena iskustava kroz projekte i zajedničke programe s inozemnim institucijama.
Takvim pristupom može se stvoriti obrazovno okruženje koje ne razvija samo individualne stručne vještine, nego i ključne kompetencije timskog rada, komunikacije i liderstva. Upravo te kompetencije čine temelj moderne, pacijentu usmjerene zdravstvene skrbi, u kojoj se kvaliteta liječenja ne mjeri samo znanjem pojedinca, već i sposobnošću cijelog tima da učinkovito i koordinirano djeluje u korist pacijenta i zajednice u cjelini.
Koje bi ključne promjene u obrazovanju mladih liječnika bile nužne kako bi odgovorili na izazove modernih zdravstvenih potreba stanovništva?
Jedan od ključnih izazova obrazovanja mladih liječnika danas jest to što se zdravstvene potrebe stanovništva brzo mijenjaju – zbog starenja populacije, porasta kroničnih nezaraznih bolesti, globalne mobilnosti i novih prijetnji poput pandemija i klimatskih promjena. Trenutni kurikulumi i dalje naglašavaju akutnu i bolničku medicinu, dok su stvarne potrebe sustava sve više usmjerene na integriranu, primarnu i preventivnu skrb.
Najnoviji međunarodni okvir za obrazovanje zdravstvenih stručnjaka, WHO Global Competency and Outcomes Framework for Universal Health Coverage (2022), naglašava potrebu da se obrazovanje usmjeri na razvoj kompetencija koje omogućuju djelotvorno, sigurno, pravedno i održivo pružanje zdravstvene skrbi. Ključni naglasci uključuju:
Jačanje primarne i preventivne skrbi – studente i zdravstvene djelatnike treba osposobiti za rad u zajednici, domovima zdravlja i timovima primarne skrbi, s naglaskom na integriranu, sveobuhvatnu i osobno usmjerenu zdravstvenu zaštitu.
Pripremu za globalne i sustavne prijetnje zdravlju – uključujući klimatske promjene, pandemije, antimikrobnu rezistenciju i druge rizike koji zahtijevaju kompetencije kriznog upravljanja, komunikacije rizika i javnozdravstvenog djelovanja u neizvjesnim okolnostima.
Uključivanje održivosti i otpornosti zdravstvenih sustava – kroz razumijevanje međusobne povezanosti zdravlja, okoliša i društvenih determinanti, te kroz jačanje kapaciteta za djelovanje u promjenjivim kontekstima.
Razvoj profesionalnih, interpersonalnih i transverzalnih vještina (soft skills) – komunikacija, empatija, etika, timski rad, kritičko mišljenje, liderstvo i rješavanje konflikata prepoznati su kao jednako važni elementi stručne kompetencije kao i tehničko znanje.
Promicanje dobrobiti i otpornosti zdravstvenih djelatnika – naglasak je na prevenciji sagorijevanja, očuvanju mentalnog zdravlja, samoregulaciji i ravnoteži između profesionalnog i osobnog života, uz mentorsku i organizacijsku podršku.
Razvijanje liderstva i upravljačkih kompetencija – novi zdravstveni stručnjaci trebaju razumjeti zdravstvene sustave, ekonomiku i politike te biti sposobni doprinositi donošenju odluka, zagovaranju i vođenju timova u složenim uvjetima zdravstvene skrbi.
Kao osoba koja je aktivno sudjelovala u mnogim međunarodnim projektima, što biste poručili mladim liječnicima koji tek započinju svoju karijeru i suočavaju se s novim izazovima u zdravstvu?
Poručio bih im da budu otvoreni, znatiželjni i spremni na stalno učenje. Medicina nije statična struka – ona se neprestano mijenja pod utjecajem novih tehnologija, globalnih izazova i potreba pacijenata. Ključno je razvijati ne samo stručno znanje, nego i ranije spomenute soft skills – komunikaciju, empatiju, timski rad i otpornost – uz strpljenje i ustrajnost, jer upravo te kvalitete omogućuju liječniku da se nosi s izazovima svakodnevne prakse i ostane posvećen pacijentu čak i u najtežim okolnostima.
Savjetovao bih im da već na početku karijere traže prilike za međunarodnu suradnju i mobilnost, jer izloženost različitim sustavima i kulturama obogaćuje pogled na medicinu i pruža iskustva koja se ne mogu steći u učionici. Istodobno, važno je ostati povezan s lokalnom zajednicom i razumjeti njezine potrebe – od kroničnih bolesti i starenja populacije do javnozdravstvenih izazova. I iznad svega, važno je da nikada ne zaborave kako pred njima uvijek stoji čovjek – osoba sa svojim strahovima, nadama i pričom.
Uz svu silu znanja, tehnologije, vještina, titula i ugleda koje će stjecati tijekom karijere, upravo sposobnost da ostanu ljudi ono je što će ih činiti istinskim liječnicima. Medicina budućnosti zahtijeva stručnjake, komunikatore, lidere i zagovaratelje zdravlja – ali prije svega, humane i empatične osobe koje u svakom pacijentu prepoznaju čovjeka.
(Katja Knežević)
