Od akutne dijagnoze prema regulaciji: zašto medicina budućnosti mora spajati laboratorijske nalaze, somatsku psihoterapiju i tjelesnu pismenost kako bi podupirala cjelovito zdravlje.
Kako zamišljate odlazak liječniku 2050. godine? U high-tech ambulanti sustav umjetne inteligencije u sekundi precizno analizira tisuće relevantnih podataka: hormone, tlak, puls, upalne markere, mikrobiotu… rezultirajući nalazom koji kaže da nema znakova akutne bolesti. Pacijent odgovara: „Vidim da su nalazi u redu, ali ja već mjesecima imam urtikarije.“
Što učiniti kad ono što pacijent opisuje nije klasična bolest koju se može dijagnosticirati i liječiti, nego tjelesni simptom koji nadilazi klasične dijagnoze?
Pandemija stresa
Psihosomatske i kronične bolesti su u dramatičnom porastu u posljednjih 20-ak godina. Velikom broju ljudi su autoimune bolesti, nesanica, gastrointestinalni poremećaji, kronični umor, anksioznost i iscrpljenost postali svakodnevica.
Čak 10–35 % posjeta liječnicima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti je zbog medicinski neobjašnjivih simptoma. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), do 2030. godine će troškovi liječenja posljedica stresa premašiti troškove liječenja kardiovaskularnih bolesti, a depresija će biti vodeći uzrok gubitka zdravlja u svijetu.
Stres se najčešće tumači kao psihičko iskustvo, subjektivni stav osobe koja ga doživljava, ali stres je i fiziološki događaj koji mijenja naše disanje, mišićni tonus, srčani ritam i kemiju tijela. Tijelo je naša prva linija obrane, ali i prva žrtva kroničnog preopterećenja.
Pandemija stresa nije nastala slučajno. Prije 30-ak godina nismo provodili ovoliko vremena pred plavim svjetlom ekrana, nismo bili toliko dostupni drugima i nismo bili samo jednim klikom udaljeni od katastrofalnih vijesti. U takvom okruženju tijelo ostaje u kroničnoj mobilizaciji, ne dobiva znak da je radni dan stvarno završen i živčani sustav gotovo nikad ne ulazi u opuštanje. Tijelo je u pripravnosti i kad smo na odmoru, a mozak doživljava zvuk nove sms-poruke kao opasnost koja izaziva grč u želucu i lupanje srca.
Rijetke su zemlje koje njeguju radnu kulturu koja poštuje ritam tijela, nudeći mogućnost rada od kuće, češće mikro-pauze, kraće radno vrijeme i jasne granice digitalne komunikacije. Osobna odgovornost ovdje ima ograničen doseg: osoba može napraviti sve što je potrebno da se stabilizira, ali nepovoljni uvjeti oko nje će opet aktivirati unutarnji alarm.
Zadnjih godina se sve češće spominje i epidemija usamljenosti, što znači da smo također izoliraniji nego ikad prije: manje je spontanih druženja, manje dobrosusjedske brižnosti i sve je rjeđa podrška proširene obitelji. Iako ovo zvuči kao sociološki trend, usamljenost je i fiziološki stresor koji pogoršava san, metabolizam i imunološki odgovor.
Psiha i tijelo: dvije razine istog sustava
O povezanosti psihe i tijela se govori još od početaka medicine. Hipokrat je govorio o ravnoteži tjelesnih tekućina, J. Breuer i S. Freud o konverziji potisnutih emocija u tjelesne simptome, a W. Reich je prvi pokušao mapirati kako se emocionalni obrasci zrcale u reakcijama autonomnog živčanog sustava. Suvremena neuroznanost te pretpostavke potvrđuje dokazima: tijelo i mozak nisu dva odvojena sustava, nego dvije razine istog.
Naša tijela imaju već “ugrađen” sustav za nošenje sa stresom: tzv. HHA os (eng. HPA axis) koja u situacijama povećanog stresa započinje kaskadu fizioloških reakcija, uključujući lučenje kortizola, kako bi tijelo adekvatno odgovorilo na trenutnu prijetnju. No nekad naša tijela ne razlikuju dobro stvarnu prijetnju od subjektivne. Ako nam je šefov poziv na hitni sastanak zastrašujući (čak i kad racionalno znamo da je sve u redu), naše tijelo će reagirati istim fiziološkim odgovorom kao da je životno ugroženo.
Ako traje predugo, preplavljivanje kortizolom dovodi do preopterećenja naših tjelesnih sustava. Dok u kratkotrajnom stresu kortizol pomaže da mišići imaju energije za borbu ili bijeg tako što podiže razinu glukoze u krvi i smanjuje osjetljivost na inzulin, kod produljenog stresa može doći do inzulinske rezistencije ili dijabetesa. Dok se u kratkotrajnom stresu tijelo priprema za efikasnu obranu tako što nam podiže krvni tlak, smanjuje imunološke reakcije, smanjuje dotok krvi u probavni sustav (jer ništa od toga nije nužno za preživljavanje kad smo izravno ugroženi), kod dužih perioda stresa te iste reakcije mogu dovesti do kardiovaskularnih problema, problema s autoimunim bolestima te kroničnih probavnih smetnji.
Dugotrajan stres mijenja naš mozak: smanjuje volumen i svojstva hipokampusa, što utječe na pamćenje, učenje i kognitivnu fleksibilnost; strukturalno mijenja prefrontalni korteks, što dovodi do toga da reagiramo manje racionalno i reflektivno, a više instinktivno i reaktivno; amigdala postaje osjetljivija, što znači da postaje teže razlučiti što je stvarna opasnost, a što ne.
Britanski neurolog Jon Stone tvrdi da su sve bolesti negdje na spektru psihološko-tjelesnih uzroka, ali je ljudima to teško shvatiti zbog dualističkog načina razmišljanja i dualističke prirode jezika. Stone je radio s oboljelima od Parkinsonove bolesti, progresivne, neizlječive bolesti koja ima jasan biološki uzrok: degeneraciju neurona koji proizvode dopamin. Shvatio je da njegovi pacijenti iznimno dobro reagiraju na placebo i vidio je to kao potvrdu da psihičko iskustvo vlastite fizičke bolesti može utjecati na tjelesne simptome. Stone tvrdi da odnos između osobnog iskustva invaliditeta i objektivne ozbiljnosti bolesti i nije tako blizak kako vjerujemo. Je li moguće da naš stav prema vlastitoj bolesti utječe na našu funkcionalnost?
Psihosomatski poremećaji su bolesti koje imaju jasan fiziološki uzrok i posljedice, a psihološki stres ih pogoršava, npr. kardiovaskularne bolesti ili čir na želucu. Funkcionalni poremećaji su stanja u kojima dolazi do poremećaja u funkcioniranju jednog ili više tjelesnih sustava, bez vidljivih oštećenja organa, i koja su često povezana s disfunkcijom autonomnog živčanog sustava, neuroendokrinih i imunoloških procesa.
Jedna od neobičnijih bolesti tog tipa je tzv. sindrom slomljenog srca, Takotsubo kardiomiopatija, u kojoj dolazi do disfunkcije lijeve klijetke što može dovesti do zatajivanja srca, a uzrok je preplavljivanje stresnim hormonima, često nakon razvoda ili smrti partnera. Journal of American Heart Association potvrđuje da se radi o bolesti s visokom stopom smrtnosti te su potrebni hitni koraci prema efikasnijem liječenju. Čini se da koncept umiranja od tuge nije metafora i da naše emocije nisu samo “u glavi”.
Od dijagnoze prema regulaciji
Uzmemo li u obzir da u našem obrazovnom sustavu ne postoji predmet koji bi djecu podučio razumijevanju emocija i nošenju s njima, a da ni roditeljima ta tema često nije bliska, razumljivo je da su mnogima i u odrasloj dobi emocije nepoznat i nesiguran teren. Često zaboravimo da su ljutnja, tuga ili strah normalne reakcije na određene situacije, kao i da svaku emociju možemo izraziti na adekvatan i siguran način. Posljedica je da mnoge emotivne reakcije ostaju neprepoznate ili potisnute, što stvara dodatni nesvjesni stres. Upoznavanjem vlastitih emocija i odgovora na stres, približavamo se razumijevanju psihosomatike.
Ako smo odrastali sa strogim, kritičnim roditeljima, vjerojatno će nam svaka izloženost autoritetima izazivati stres. Perfekcionizmom možemo pokušati izbjeći bol, ali time samo zamjenjujemo jednu vrstu stresa drugom. Kada nas šef pozove na razgovor, naše tijelo i psiha se nesvjesno prisjećaju ranijeg iskustva i konstruktivan feedback možemo doživjeti kao stres od kojeg nam se uznemire dah, srce i crijeva i od kojeg se možda oporavljamo danima. Psihosomatski simptomi su način na koji tijelo pokušava izraziti ono što um ne može svladati, često mnogo prije nego što bolest izbije.
Bilo bi površno reći da kronični stres izravno uzrokuje somatizaciju. Točnije je da kronični stres stvara teren na kojem organizam više ne može razlučiti što je emocionalno, a što fizičko. Kortizol i adrenalin postaju kemijski supstituti za emocije koje nisu izražene: emocija se potisne, ali reakcija ostane i manifestira se kroz simptom.
Klasični medicinski model temelji se na dijagnozi: pronađi uzrok i ukloni ga. Iako je taj pristup nezamjenjiv u akutnoj medicini, ima ograničenja kad se radi o kroničnim stanjima povezanima sa stresom i traumom.
Dvoje pacijenata s istom dijagnozom, npr. sindromom iritabilnog crijeva, može imati potpuno različite ishode. Razlika može biti i u tome koliko im je tijelo sposobno regulirati vlastiti stresni odgovor.
Kad bismo se umjesto liječenja simptoma vratili na izvor problema, otkrili bismo da postoji disregulacija živčanog sustava, često uzrokovana određenim nerazriješenim situacijama iz prošlosti i da pacijentu nedostaje znanje i iskustvo samoregulacije.
Samoregulacija je više od pozitivnog self-talka. Ako je korijen problema u emocijama i živčanom sustavu, tamo treba tražiti i ključ samoregulacije.
Tjelesna psihoterapija kao medicina odnosa
Počevši od W. Reicha, preko suvremenih somatskih pristupa, sve do istraživanja neuroznanstvenika poput Allana Schorea, tjelesna psihoterapija polazi od ideje da su emocije i fiziologija nerazdvojive. Kronična tuga ili strah, kao i radost ili zaljubljenost, ne ostavljaju trag samo u našoj psihi, nego se vide i u našem držanju, ubrzanom ili plitkom dahu, opuštenosti ili stegnutosti tijela te više ili manje slobodnim pokretima.
Osim istraživanja emocionalnih i bihevioralnih obrazaca te tjelesnih reakcija i impulsa, postoji još jedan važan aspekt tjelesne psihoterapije – relacijski.
Sve više istraživanja pokazuje ono što intuitivno znamo: da se stres smanjuje ako imamo zdrave, sigurne kontakte s drugima te ozdravljenje nije isključivo biokemijski proces, nego i relacijski. Naša tijela ne žive u vakuumu, nego u interakcijama s drugim tijelima: reagiramo na dodir, na kontakt očima, na ton glasa, na nečiju (ne)prisutnost.
Fenomen koregulacije opisuje sposobnost dvaju ili više živčanih sustava da se međusobno usklađuju: srčani ritmovi roditelja i djeteta ili terapeuta i klijenta sinkroniziraju se u trenutku osjećaja sigurnosti. Kako bi izgledala medicina budućnosti kad bi uzela u obzir dimenziju odnosa kao neizostavan dio liječenja?
Tjelesna pismenost kao prevencija
U održivom zdravstvenom sustavu, prevencija mora postati prioritet, a temelj prevencije psihosomatskih bolesti je tjelesna pismenost, odnosno sposobnost čitanja signala vlastitog tijela: razlikovanje umora od iscrpljenosti, napetosti od snage, uzbuđenja od tjeskobe. Bez nje ljudi ne mogu pravovremeno reagirati na disregulaciju, a sustav se preopterećuje kasnim, skupim intervencijama.
Zamislimo školu u kojoj djeca, uz matematiku i strane jezike, uče kako tijelo reagira na stres, kako disanjem i pokretom smiriti živčani sustav ili kako razlikovati emocionalnu bol od fizičke.
Zamislimo radno okruženje u kojem se burnout ne rješava godišnjim odmorom, nego kvalitetnijim radnim okruženjem i edukacijom o samoregulaciji.
Zamislimo bolnicu u kojoj uz liječnike radi i tjelesni psihoterapeut koji pomaže pacijentima lakše se nositi s emocijama ili stresom nakon infarkta ili operacije.
Prof. Stephen Porges je to jednostavno sažeo: „Ako želite poboljšati svijet, krenite od stvaranja više sigurnosti za ljude.“
2050.: medicina rezilijentnosti
Zdravstvo budućnosti treba omekšati granicu između liječenja tijela i psihe. Iako će umjetna inteligencija podržavati liječnike u analizi i dijagnostici, za proces regulacije je i dalje potrebna ljudska prisutnost i empatija.
Zdravlje se neće mjeriti samo laboratorijskim nalazima, nego i sposobnošću tijela da se vrati u ravnotežu nakon stresa. Rezilijentnost će postati nova definicija zdravlja.
Etički gledano, ako znamo da kronična disregulacija pogoršava ishode bolesti, onda je zadatak sustava ponuditi načine regulacije koji nisu privilegij, nego standard. Dobar početak je:
- vrijeme: barem nekoliko minuta stvarne prisutnosti u kontaktu liječnika i pacijenta
- prostor: bolnice kao mirnija i ugodnija okruženja
- znanje: jednostavni protokoli samoregulacije koje pacijent može sam primijeniti
Ovim intervencijama ne romantiziramo “prirodni” pristup, nego spajamo ono što nikada nije trebalo biti razdvojeno: psihu i tijelo. Psihosomatika time prestaje biti rubna tema i postaje integralan dio održivog zdravstva.
Zdravlje budućnosti neće ovisiti o tome koliko znamo o tijelu, nego koliko smo u njemu prisutni, a zadatak medicine 2050. neće biti da pobijedi tijelo, nego da ga čuje, u čemu tjelesna psihoterapija i somatski pristupi mogu biti vrijedni saveznici.
(Piše: Enesa Mahić, EABP, ECP, ICMTA, edukatorica tjelesne psihoterapije)
