U svijetu u kojem prehrambene korporacije rastu, razvijaju se alternativni proteini, a umjetna inteligencija ulazi u kuhinje, pitanje hrane postaje pitanje zdravlja, sigurnosti i slobode izbora svakog građanina.
Hrana ne podrazumijeva samo ono što konzumiramo, ona je sastavni dio naših života, oblikuje naše zdravlje, utječe na našu ekonomiju i kroji naše politike. Ona određuje kakvo će nam biti djetinjstvo, koliko ćemo dugo i zdravo živjeti, pa čak i kakvo će nam biti društvo u cjelini. Kad pogledate povijest, narodi su ratovali zbog hrane, savezi su se sklapali i raspadali zbog hrane, a današnje politike često se oblikuju upravo oko pitanja hrane i poljoprivrede. Ono što iz svoga iskustva kao liječnica i političarka predviđam jest to da će moć globalnih korporacija biti sve veća, alternativni proteini bit će sve dostupniji, a umjetna inteligencija će nam ući čak i u kuhinju. To neće biti negdje daleko u budućnosti, to nam se već sada događa pred očima.
Zamislite da odete u trgovinu i sve ono što vidite su proizvodi iza kojih stoji pet multinacionalnih divova. Sve su etikete različite, ali konci su u rukama istih igrača. I kad kupite jogurt jedne marke, čokoladu druge i grickalice treće, zapravo kupujete od istog vlasnika. To nije fantazija, to je realnost. Je li to dobro ili nije, kako to utječe na našu svakodnevicu, to je ključno pitanje – jer ako nas isti proizvođači hrane od rođenja do starosti, hoćemo li uopće imati slobodu izbora ili ćemo biti samo konzumenti onoga što nam serviraju? Je li to budućnost koju želimo ostaviti svojoj djeci, svijet u kojem hrana izgleda raznoliko, a zapravo je uniformirana do posljednjeg zalogaja?
Tradicionalna hrana, domaći sir od susjeda, kruh iz male pekarnice i rajčica iz vrta, mogla bi postati luksuz, nešto što ćete kupovati samo povremeno, kao bocu skupog vina. Hrana koja je uobičajena postaje privilegij, dok se masovno nudi jeftina, industrijska hrana. Već sad vidimo kako cijene ekoloških proizvoda rastu, a industrijski prerađena hrana postaje sve jeftinija. Za sve namirnice koje na sebi imaju naljepnicu ‘bio’, ‘eko’ ili ‘održivo’ unaprijed znate da će biti značajno skuplje jer se radi o manjim serijama, zahtijevaju više rada i pažnje, a nemaju zaštitu velikih brendova koji ruše cijenu masovnom proizvodnjom. Zdravija hrana više košta, pa su ljudi skloniji kupnji jeftinije, manje kvalitetne hrane.
I tu dolazimo do pitanja zdravlja. Jer kad korporacija diktira ono što jedemo, ona u prvom redu gleda profit, a ne zdravlje građana. Profit nije uvijek neprijatelj, ali kad zdravlje postane sporedno, posljedice osjećamo svi. Dodaju se aditivi kako bi hrana dulje trajala, šećeri i sol da bude ukusnija, a nutritivna vrijednost istovremeno pada. Sve su učestaliji primjeri ‘skimpflacije’ kad pojedini proizvod na polici izgleda isto, ali sadrži sastojke manje kvalitete. To je jedan od trikova za uštedu kako bi se zavaralo potrošače. Građani mi sve više javljaju da čokolada ima manje kakaa nego prije, a više jeftinijih zamjena, ili da jogurt s voćem ima samo trag pravog voća. To su sitnice koje možda ne primijetite odmah, ali dugoročno čine razliku u kvaliteti prehrane cijele nacije. A kad cijela nacija desetljećima jede manje kvalitetnu hranu, to se vraća porastom pretilosti, dijabetesa i srčanih bolesti.
Globalni lanac prehrane je bitan jer povezuje sela i gradove, polja i supermarkete, proizvođače i potrošače. On je poput krvotoka modernog društva: sve dok radi, ne primjećujete ga, ali kada dođe do poremećaja, shvatite koliko o njemu ovisite. Kad lanac pukne, primjerice zbog rata, klimatske krize ili pandemije, cijeli sustav pada kao domino. Sjećamo se koronavirusa, kamioni nisu vozili, granice su bile zatvorene, a police prazne. Ljudi su tada shvatili koliko ovisimo o globalnom lancu. Čini mi se da će se stvari dodatno pogoršati jer će globalni lanac biti pod kontrolom sve manjeg broja kompanija, koje će pojesti konkurenciju i postati prevelike da propadnu. Ako se tada dogodi krah u njihovoj proizvodnji ili distribuciji, posljedice će osjetiti cijeli svijet, od New Yorka do malog sela u Slavoniji.
Hrana je strateško pitanje. To nije samo roba, to je resurs jednako važan kao voda ili energija. Teško je pojmiti ovisnost o drugima da nas nahrane, a opet, svi smo ovisni. Evolucijski, čovjek se morao sam pobrinuti o svom sljedećem obroku, no današnji svijet, u kojem se na svakom koraku nudi brza hrana, gotova jela i instant-rješenja, doveo nas je do toga da gubimo kontakt s osnovom, a to je kako se hrana proizvodi i odakle dolazi. EU mora ozbiljnije i širokogrudnije provoditi politike koje će ulagati u lokalne proizvođače, u male farme, u kratke lance opskrbe. Jer, ako se prepustimo korporacijama, završit ćemo u svijetu u kojem će prava domaća hrana biti dostupna samo bogatima, dok će svi ostali jesti jednoličnu, industrijski proizvedenu hranu bez duše. To ne smije biti budućnost koju ćemo prepustiti svojoj djeci jer kad izgubite raznolikost hrane, izgubili ste i raznolikost života.
Spomenula sam evolucijske pomake u konzumaciji hrane, ali veliku ulogu ima i tehnologija, koja ne mijenja samo recepte nego i samu definiciju i naše poimanje hrane. Do 2050. meso iz tradicionalne proizvodnje moglo bi postati iznimka, a ne pravilo. Umjesto od krave ili svinje, proteini bi mogli sve više dolaziti iz laboratorija, pa čak i od kukaca. Ne sviđa mi se smjer u kojem se kreće prehrambena industrija, koja čovjeka tjera da zamijeni nešto što je stoljećima bilo prirodan dio prehrane nečim umjetnim, laboratorijskim ili kulturno stranim. Ljudi se teško mire s time da ono što poznaju nestaje, a da im se umjesto toga nudi “novo normalno”.
Čak se i često zgroze kod spomena kukaca. Moram priznati da ni ja nisam drukčija. Kad vam netko posluži kolač napravljen s brašnom od cvrčaka, prva je reakcija: “Zašto bih to jela ako imam pšenicu?” Nedavno su se za naše tržište odobrili proizvodi koji sadrže kukce, poput brašna, i ljudi su bili ogorčeni. Radi se o hrani koja je vrlo jeftina za proizvodnju, a kukci su vrijedan izvor proteina. Kudikamo je jeftinija proizvodnja ove vrste proteina nego od mesa na koje smo mi tradicionalno naviknuti. Takve namirnice moraju biti vrlo jasno označene kako bi potrošači znali što konzumiraju, a onda će ljudi moći donijeti odluku žele li to jesti ili ne. Ako ne žele, police će ostati pune i uvjerena sam da će tržište odraditi svoje i da će korporacije ukloniti takve proizvode iz naših trgovina zbog manjka potražnje.
Istina je da u velikom dijelu svijeta ljudi jedu proizvode od kukaca tisućama godina, ali mi možemo reći da tisućama godina jedemo životinje sa sela, piliće iz dvorišta, ribu iz rijeke. To je naš identitet, naša kultura i tradicija. Ne možemo očekivati da će se naši ljudi tek tako odreći onoga na čemu su odrasle generacije.
Laboratorijski uzgojeno meso možda zvuči kao znanstvena fantastika, ali već postoji. U Singapuru i SAD-u možete ga naručiti u restoranima. Umjesto da se uzgaja cijela životinja, meso se uzgaja iz stanica. Dakle, nitko neće klati životinju, nego će znanstvenici u laboratoriju “uzgojiti” odrezak. Na papiru to zvuči humano i ekološki, ali pitanje je hoće li ljudi prihvatiti odrezak iz epruvete kao nešto što žele staviti na svoj stol.
Naravno, to otvara nova pitanja. Hoće li ljudi vjerovati takvoj hrani? Hoće li biti dostupna svima ili samo bogatima? Zašto bi netko počeo konzumirati takvu hranu? I kakve će biti dugoročne zdravstvene posljedice? Ovdje treba biti iskren, još nemamo sve odgovore. Ali ono što znamo jest to da ovakav prijelaz može smanjiti emisije stakleničkih plinova, zaštititi okoliš i riješiti problem gladi. Ali slično kao i s kukcima, naši ljudi teže podnose promjenu generacijskih običaja jedenja zdrave, lokalne, poznate hrane. Meso je za nas puno više od proteina, ono je nedjeljni ručak kod bake, roštilj s prijateljima, gulaš u svatovima. Te slike ne možete zamijeniti laboratorijskim odreskom.
Biljna prehrana već je mainstream. Danas u gotovo svakom supermarketu imate biljna mlijeka, burgere od graška ili soje koji izgledom i okusom podsjećaju na meso. Moja generacija sjeća se kad je tofu bio egzotika. Danas ga jedu djeca u vrtiću. Sve se izrazito brzo mijenja i pitanje je gdje će se zaustaviti. Ako u sljedećih 20-30 godina biljke i laboratorij zamijene velik dio naše tradicionalne prehrane, onda će se promijeniti ne samo ono što jedemo nego i kako se okupljamo, kako proslavljamo i što ostavljamo budućim generacijama.
Ipak, bojim se jedne stvari, da ćemo opet završiti u rukama istih korporacija. Jer ako će i novi proteini biti proizvodi pet velikih igrača, opet gubimo kontrolu. Zamislite svijet u kojem ćete za svaki obrok morati ovisiti o patentima jedne ili dvije kompanije. To znači da nestaje raznolikost, da nestaje mogućnost izbora, a hrana postaje isto što i softver za koji ćete svake godine čekati novu verziju. Hrana nije samo kemija i biznis.
Tu je i umjetna inteligencija, koja će promijeniti sve, od toga što kupujemo do toga kako kuhamo. Već danas imate aplikacije koje vam skeniraju hladnjak i predlažu recepte od onoga što imate unutra. Sutra će to ići puno dalje. Umjesto da tražimo recepte na internetu, imat ćemo virtualnog kućnog kuhara koji će znati naše alergije, raspoloženje, pa čak i koliko nam je ostalo novca na računu. Tehnologija će tako biti prijatelj, ali i potencijalni nadzornik.
Zamislite aplikaciju koja na temelju vašega genskog profila, vašeg zdravstvenog kartona i vaših ciljeva, neovisno o tome želite li smršavjeti, ojačati imunitet ili smanjiti kolesterol, svakodnevno sastavlja jelovnik baš za vas. Ako imate dijabetes, neće vam predložiti čokoladu. Ako ste trudnica, pazit će da unosite dovoljno željeza i folne kiseline. Ako imate dijete, pratit će da se razvija kako treba. To zvuči sjajno, kao da imate osobnog nutricionista i kuhara dostupnog 24 sata dnevno, i to besplatno. No tu se opet postavlja pitanje tko programira tog nutricionista i prema čijim interesima. Ako je sve u službi javnog zdravlja, to je fantastično.
Umjetna inteligencija također će nadzirati sigurnost hrane. Sustavi će u realnom vremenu pratiti gdje je svaka namirnica proizvedena, kada je transportirana i kako je skladištena. Ako se pojavi salmonela u seriji jaja, sustav će odmah povući samo ta jaja, a ne sve s polica. To znači manje otpada i više sigurnosti za potrošače. Ovo je jedan od lijepih i korisnih primjera kako umjetnu inteligenciju možemo iskoristiti za svoj boljitak u prehrani i zdravlju, ali isto tako jedan od rijetkih primjera pozitivnog smjera u kojem se budućnost naše prehrane kreće. No čak i ovdje moramo biti oprezni jer ako kontrola podataka ostane u rukama malog broja aktera, opet riskiramo da transparentnost postane selektivna. Ono što bi trebala biti zaštita za sve, može se pretvoriti u alat ostvarivanja profita za nekolicinu.
Isto tako, umjetna će inteligencija pomoći da bacamo manje hrane. Svi znamo da danas trećina hrane završi u smeću. Umjetna inteligencija mogla bi predviđati rokove trajanja, optimizirati narudžbe u trgovinama, pa čak i prilagođavati pakiranja tako da odgovaraju stvarnim potrebama kućanstava. Zamislite da vas hladnjak obavijesti da je vrijeme da iskoristite mrkve jer će se pokvariti za dva dana ili da trgovina na temelju vaših kupnja točno zna da nikad nećete potrošiti pet kilograma krumpira pa vam nudi pakiranje od dva. To je digitalna pamet u službi održivosti.
Naravno, i tu postoje opasnosti. Ako algoritmi koji upravljaju našom prehranom budu u vlasništvu velikih korporacija, opet će odlučivati što jedemo. Ako vam aplikacija preporučuje baš određeni proizvod, kako ćete znati je li to stvarno najbolje za vas ili zato što je netko platio da se preporučuje? To je isto kao kad vam netko “gura” reklamu na društvenim mrežama, samo što ovdje ne birate tenisice, nego nešto što ulazi u vaše tijelo i utječe na vaše zdravlje.
Ono što je također bitno naglasiti jest to da ne smijemo prepustiti da privatni sektor ima glavnu riječ u primjeni umjetne inteligencije u prehrani, koliko god to bilo zahtjevno i teško spriječiti, jer opet riskiramo da zdravlje ljudi bude manje važno od bilanci velikih tvrtki. U Europskom parlamentu upravo raspravljamo o tome: kako postaviti pravila igre tako da tehnologija služi ljudima, a ne obrnuto. To nije lako jer je pritisak lobija ogroman, ali ako to ne napravimo sada, poslije će biti prekasno.
Kad spojimo tri glavne niti: globalnu moć korporacija, razvoj alternativnih proteina i utjecaj umjetne inteligencije, vidimo isti uzorak ponašanja, a to je borba za kontrolu nad hranom. Globalne korporacije žele centralizirati moć. Alternativni proteini nude šansu za održiviju budućnost, ali i rizik da opet padnemo u iste šake. Umjetna inteligencija može biti alat koji će nas nahraniti zdravije, pametnije i održivije ili novi i bolji način manipulacije. Zato je ključno da budućnost hrane ne bude diktirana isključivo tržištem, već da ostane pod demokratskom kontrolom. Znanost, politika i građani moraju imati pravo glasa.
Smatram da hrana mora ostati dostupna svima, zdrava, sigurna i kulturno raznolika. Ne smije postati luksuz, niti smijemo dopustiti da algoritmi ili multinacionalke odlučuju umjesto nas. Ako to dopustimo, živjet ćemo u svijetu u kojem će naše navike, zdravlje i izbor biti samo produkt marketinških strategija i profita, a ne naših stvarnih potreba. Ono što možemo danas i odmah poduzeti jest ulagati u obrazovanje, jasno označavanje hrane, jačanje lokalne poljoprivrede i razvoj europskih rješenja koja neće ovisiti o volji nekoliko multinacionalki. To je najbolja investicija u budućnost. To znači i da potrošači moraju biti informirani i osnaženi jer svaki naš izbor u trgovini ujedno je i politička odluka o tome kakav svijet želimo graditi.
Jer, na kraju, hrana je uspomena na bakin kolač, miris kruha iz djetinjstva, zajednički stol za kojim se okupljamo. Ako to izgubimo, izgubit ćemo puno više od okusa, izgubit ćemo dio sebe. A bez te ljudske dimenzije, sve inovacije, sva tehnologija i svi profiti neće vrijediti ništa. Možemo prihvatiti nove tehnologije i trendove, ali ne smijemo dopustiti da nam ukradu ono zbog čega je hrana više od obroka, a to je toplina doma i osjećaj pripadnosti. U tome je prava borba za budućnost.
(Piše: Biljana Borzan, zastupnica u Europskom parlamentu)
