Specijalist obiteljske medicine dr. Vanja Lazić govori o svakodnevnom radu u ordinaciji, izazovima primarne zdravstvene zaštite i važnosti pravodobne prevencije bolesti.
Dr. Vanja Lazić specijalist je obiteljske medicine s više od deset godina iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Nakon godina rada u Domu zdravlja Zagreb – Centar, danas djeluje kao ugovorni liječnik HZZO-a u privatnoj ordinaciji, a pacijenti za njega imaju samo riječi hvale. Danas ga, kaže, uz svakodnevni klinički rad, sve više zaokuplja prevencija bolesti, organizacija zdravstvene skrbi te pitanje kako modernizirati obiteljsku medicinu da bi pacijenti dobili dostupniju i kvalitetniju skrb. U intervjuu za portal Ordinacija.hr, na kojem će ubuduće odgovarati i na pitanja čitatelja u rubrici “Halo, doktore”, otkriva kako izgleda njegov radni dan, s kojim se izazovima susreće u ordinaciji te zašto smatra da je upravo prevencija ključ budućnosti medicine.
Kako je izgledao vaš put do liječnika obiteljske medicine?
Išao sam u klasičnu gimnaziju i dugo nisam bio siguran što želim studirati, pa sam na kraju upisao medicinu jer mi se činila kao dobar izbor. Nakon fakulteta počeo sam raditi u struci, a prvi posao bio mi je upravo u obiteljskoj medicini. Taj mi se posao brzo svidio i postupno sam shvatio da je to područje u kojem se želim razvijati. Razmišljao sam i o drugim specijalizacijama, primjerice kirurgiji, ali sam na kraju ostao u obiteljskoj medicini i danas sam vrlo zadovoljan tim izborom. Otkako radim kao specijalist, sve me više zanima prevencija, odnosno kako spriječiti nastanak bolesti. Primijetio sam da su ljudi često bolesniji nego što bi trebali biti, pa me posebno zanima kako organizacijom rada i savjetima pacijentima možemo smanjiti rizik od razvoja bolesti. Usto me zanimaju i nova znanstvena saznanja u obiteljskoj medicini, a sudjelujem i u istraživanjima te u radu istraživačke mreže za obiteljsku medicinu.
Što vas je motiviralo da izaberete upravo opću/obiteljsku medicinu kao specijalizaciju?
Iskreno, nikada nisam bio osoba koja točno zna što želi raditi cijeli život. Više volim isprobavati različite stvari, a obiteljska medicina mi se svidjela jer je vrlo široko područje. Nisam tip koji se želi posvetiti samo jednoj vrlo uskoj specijalizaciji. Volim zadržati širinu i sagledati čovjeka kao cjelinu. Što šire možemo sagledati pacijenta, to mu možemo pomoći na više načina i biti kreativniji u liječenju. Naravno, izuzetno cijenim kolege koji se bave uskim specijalizacijama, ali meni odgovara upravo širina koju nudi obiteljska medicina.
Kako izgleda početak karijere mladog liječnika u obiteljskoj medicini u Hrvatskoj?
Početak karijere danas je vjerojatno drukčiji nego u vrijeme kada sam ja počinjao. Danas mladi liječnici nakon fakulteta imaju mogućnost određeno vrijeme raditi pod nadzorom, primjerice u hitnoj službi, bolnici ili ordinaciji obiteljske medicine. To je važan korak jer omogućuje stjecanje prvih praktičnih vještina u sigurnijem okruženju. Mi smo nekad imali obvezni pripravnički staž koji je služio istoj svrsi i trajao određeno vrijeme. Izazov u sustavu je to što liječnici bez većeg iskustva katkad vrlo brzo preuzimaju samostalan rad u ordinacijama ili hitnoj službi. Iako se temeljna znanja stječu na fakultetu, stvarno razumijevanje skrbi za pacijenta i dugoročno vođenje bolesti dolazi tek s iskustvom i specijalizacijom. Upravo zato u cijeloj Europi postoji specijalizacija iz obiteljske medicine.
Koji su vam bili najveći izazovi na početku karijere?
Kad sam počeo raditi, sustav edukacije mladih liječnika nije bio tako strukturiran kao danas. Preuzeo sam ordinaciju u trenutku kada je prethodni liječnik otišao na specijalizaciju, pa sam praktički odmah nakon fakulteta počeo samostalno raditi. U početku nisam znao kako funkcionira informatički sustav, administracija ni svakodnevna organizacija rada. To je tada bila prilično uobičajena situacija. Medicinske sestre često su imale više praktičnog iskustva u vođenju ordinacije, pa sam u hodu učio od njih, od kolega, ali i od samih pacijenata. Nakon otprilike dvije godine rada dobio sam specijalizaciju, što mi je omogućilo da se dublje posvetim struci i postupno steknem veću sigurnost u radu.
Kako biste opisali tipičan radni dan u svojoj ordinaciji?
Radni dan obično započinje vađenjem krvi jer smo organizirali da pacijenti tu uslugu mogu obaviti u samoj ordinaciji kako ne bi morali dodatno odlaziti u laboratorij. Prvi sat rada rezerviran je za pacijente koji nisu naručeni, ali imaju novonastali zdravstveni problem – primjerice iznenadnu bolest, pogoršanje stanja ili povratak iz bolnice. Nakon toga slijede pregledi naručenih pacijenata. Trudimo se poštovati termine kako bi se izbjegle gužve i dugo čekanje u čekaonici. Na kraju radnog vremena ponovno ostavljamo prostor za nenaručene pacijente. Osim samih pregleda, velik dio posla odnosi se na organizaciju skrbi – od upućivanja na pretrage i specijalističke preglede do planiranja daljnjeg liječenja. Ljepota je ovog posla u njegovoj raznolikosti: katkad se bavite širokim spektrom problema, a katkad morate detaljno ući u jedan vrlo konkretan zdravstveni problem i sagledati ga u cijelosti.
Koji su najčešći zdravstveni problemi zbog kojih vam se pacijenti javljaju?
U obiteljskoj medicini postoje dvije velike skupine problema koje se međusobno razlikuju. S jedne su strane akutne, kratkotrajne bolesti koje još nisu jasno definirane – primjerice kada se netko razboli, boli ga grlo i ima temperaturu, pa je važno procijeniti hoće li se stanje razviti u ozbiljniju bolest ili će proći samo od sebe. S druge su strane pacijenti s kroničnim bolestima, često s više dijagnoza istovremeno i terapijom koja uključuje više lijekova. Kod njih je izazov pronaći optimalan način liječenja i dugoročno upravljati njihovim zdravstvenim stanjem. Između te dvije skupine nalazi se velik broj pacijenata s blažim ili početnim tegobama koje je važno pravodobno prepoznati i, kad je moguće, spriječiti da prerastu u ozbiljnije bolesti.
Postoji li generacijski jaz između vas i dijela pacijenata i kako ga prevladavate?
Kad sam počeo raditi, sigurno se primjećivalo da pacijenti imaju manje povjerenja u vrlo mladog liječnika. To je razumljivo jer iskustvo u medicini igra važnu ulogu u odnosu liječnika i pacijenta. Danas, s godinama rada i iskustva, taj se problem gotovo i ne primjećuje. Povjerenje pacijenata gradi se postupno i kontinuiranim radom. Znanje se može steći tijekom studija, ali sigurnost u radu dolazi tek s praksom i dodatnom specijalizacijom.
Koliko su pacijenti danas informirani o svom zdravlju i koliko to olakšava ili otežava vaš posao?
Volim kada se pacijenti informiraju o svom zdravlju i čitaju o bolestima. Posebno kod rijetkih ili specifičnih stanja često se događa da pacijenti znaju vrlo mnogo o vlastitoj bolesti, katkad čak i više nego što očekujemo. Međutim, o osnovnim zdravstvenim temama prisutno je mnogo dezinformacija i zbunjujućih savjeta. Ljudi uglavnom znaju osnovna pravila – primjerice, da je važno zdravo jesti, ne pušiti i redovito se kretati – ali pravi je izazov ta znanja stvarno primijeniti u svakodnevnom životu. Zato često najveći problem nije nedostatak informacija, nego razlika između onoga što znamo i onoga što u praksi doista radimo.
S kojim se mitovima ili pogrešnim uvjerenjima najčešće susrećete u praksi?
Ti mitovi često su sezonski. Primjerice, zimi se mnogi pacijenti brinu zbog “lošeg imuniteta” i pitaju što bi trebali uzimati kako bi ga ojačali. Istina je da na imunitet najviše utječu osnovne životne navike – redovito kretanje, kvalitetna prehrana i dovoljno sna. Dodaci prehrani i vitamini mogu imati određenu ulogu, ali njihov je učinak znatno manji u odnosu na zdrav način života. Pacijenti često traže jednostavno rješenje, primjerice jednu tabletu koja bi riješila problem, no u većini slučajeva takvo rješenje ne postoji.
Koliko je u vašem radu važna prevencija i što biste posebno istaknuli kao ključne navike za očuvanje zdravlja?
Osnovne preventivne navike zapravo su vrlo jednostavne, ali ih je u praksi često teško dosljedno provoditi. Najvažnije je ne pušiti i redovito se kretati. Preporuka je barem 30 minuta umjerene tjelesne aktivnosti pet dana u tjednu. Umjerena aktivnost je ona koja ubrzava disanje i rad srca, primjerice brz hod. Uz to je korisno dva puta tjedno uključiti vježbe za jačanje mišića. Jednako je važna i uravnotežena prehrana koja uključuje povrće, voće, cjelovite žitarice i dovoljno vlakana, uz izbjegavanje štetnih navika poput pretjerane konzumacije alkohola i kroničnog stresa. Ne treba zanemariti ni kvalitetan san. Većini odraslih osoba potrebno je između šest i osam sati sna iako se potrebe mogu razlikovati od osobe do osobe.
Što smatrate da se u obiteljskoj medicini u Hrvatskoj hitno treba mijenjati kako bi se poboljšala kvaliteta rada i skrbi za pacijente?
Hrvatska ima dugu tradiciju edukacije u obiteljskoj medicini i kvalitetne specijalizacijske programe, no jedan od najvećih izazova i dalje je nedostatak liječnika. Zbog toga liječnici često skrbe o velikom broju pacijenata, što znači da svakom pojedinom pacijentu mogu posvetiti manje vremena nego što bi željeli. Drugi važan izazov je organizacija sustava. U nekim zemljama primarna zdravstvena zaštita funkcionira putem multidisciplinarnih timova u kojima, uz liječnike i medicinske sestre, sudjeluju i psiholozi, fizioterapeuti te drugi stručnjaci. Takav pristup omogućuje bržu i učinkovitiju skrb za pacijente. U Hrvatskoj je sustav još uvijek više fragmentiran, pa bi razvoj timskog rada mogao značajno unaprijediti kvalitetu zdravstvene zaštite.
Gdje se vidite u budućnosti i što biste voljeli razvijati u svojoj karijeri liječnika obiteljske medicine?
Trenutačno me posebno zanima ultrazvučna dijagnostika. U mnogim europskim zemljama liječnici obiteljske medicine koriste ultrazvuk za osnovne pretrage, što ubrzava dijagnostiku i olakšava rad. Vjerujem da će se takav pristup sve više razvijati i kod nas. Planiram nastaviti ulagati u opremu i edukaciju, primjerice u području manjih kirurških zahvata i dodatnih dijagnostičkih postupaka. Istodobno me već dulje vrijeme zanima medicina životnog stila, odnosno područje koje se bavi prevencijom bolesti i promicanjem zdravih navika. Smatram da je prevencija ključ budućnosti obiteljske medicine jer je uvijek bolje spriječiti bolest nego je poslije liječiti.
Koje vještine smatrate ključnima za mladog liječnika danas, osim stručnog znanja?
Najvažnija osobina je znatiželja. Liječnici moraju stalno učiti jer se medicina neprestano razvija, a da bi netko uopće mogao učiti, mora ga zanimati ono čime se bavi. Osim stručnog znanja, važna je i sposobnost rada s ljudima. Obiteljska medicina podrazumijeva svakodnevnu komunikaciju s velikim brojem pacijenata, što može biti zahtjevno, ali i vrlo ispunjavajuće. Ako netko ima snažnu želju pomagati ljudima, medicina je jedno od zanimanja kojima tu potrebu može u potpunosti ostvariti.
(Ida Balog)
