Specijalist obiteljske medicine dr. Ino Protrka upozorava da su nedostatak liječnika, preveliko administrativno opterećenje i gubitak kontinuiteta skrbi među najvećim problemima primarne zdravstvene zaštite te objašnjava kako bi administratori i umjetna inteligencija mogli pomoći u njihovom rješavanju.
Primarna zdravstvena zaštita trebala bi biti temelj svakog zdravstvenog sustava, no posljednjih godina upravo je ona među najopterećenijim dijelovima hrvatskog zdravstva. Nedostatak liječnika, gubitak kontinuiteta skrbi, rastuće administrativno opterećenje i sve manji prostor za kvalitetan razgovor s pacijentom doveli su do sve većeg pritiska na liječnike, ali i do sve zahtjevnijeg puta pacijenata kroz zdravstveni sustav.
O izazovima s kojima se suočava primarna zdravstvena zaštita, ali i mogućim rješenjima razgovarali smo s dr. med. Inom Protrkom, specijalistom obiteljske medicine i bivšim ravnateljem Doma zdravlja Zagreb – Centar. Nakon završetka specijalizacije stručno se usavršavao na poslijediplomskim studijima Menadžmenta u zdravstvu i Upravljanje kvalitetom u zdravstvu, a tijekom rada u Domu zdravlja Zagreb – Centar sudjelovao je i vodio brojne projekte, posebno u području digitalizacije i primjene umjetne inteligencije u zdravstvu. Pod njegovim vodstvom Dom zdravlja Zagreb – Centar postao je jedna od ustanova prepoznatih po uvođenju novih tehnologija i organizacijskih rješenja u svakodnevni rad.
U razgovoru za Ordinacija.hr govori zašto je obiteljska medicina izgubila dio svoje temeljne uloge, kako administrativno rasteretiti liječnike, može li umjetna inteligencija pomoći u rješavanju dijela problema te koje su promjene nužne kako bi se mladi liječnici ponovno zainteresirali za ovu specijalizaciju.
Primarna zdravstvena zaštita već godinama se opisuje kao temelj sustava. Kako danas, iz vaše perspektive, taj temelj stvarno stoji?
Primarna zdravstvena zaštita u teoriji je temelj svakog zdravstvenog sustava. Nažalost, svjedočimo njenu nazadovanju dugi niz godina iako smo upravo mi u Hrvatskoj svojedobno postavili temelje PZZ-a. Prva specijalizacija iz obiteljske medicine bila je upravo u našoj zemlji i zapadni sustavi dugi su niz godina preslikavali naš model s domovima zdravlja. Danas je obiteljska medicina kao temelj PZZ-a puno više prepoznata u zapadnim sustavima i vrijeme je da počnemo to vraćati u Hrvatsku.
Koliko je sustav obiteljske medicine trenutačno opterećen i gdje su najveće točke pritiska u svakodnevnom radu?
Dugo sam u sustavu i mogu reći da je opterećenje nekoliko puta veće nego kada sam počeo raditi u obiteljskoj medicini. Danas kolege nerijetko imaju i do 200 kontakata s pacijentima u jednom jedinom danu, što je neizdrživo. Nastavi li se taj trend, posljedično će nažalost dolaziti do sve većeg broja pogrešaka, slabije kvalitete liječenja, i to naravno nitko ne želi. Ako se usporedimo sa Slovenijom, imamo i do 30 posto pacijenata više po timu obiteljske medicine, s važnom napomenom da u Sloveniji timu pomaže i administrator. U ljetnim mjesecima liječnici obiteljske medicine preuzimaju i pacijente kolega iz suprotne smjene, što opterećenje podiže gotovo dvostruko.
Sve je više pacijenata koji nemaju svog izabranog liječnika. Kako se taj problem razvija i što to znači za dostupnost zdravstvene skrbi?
Radi se o sve većem problemu i prema posljednjim podatcima, oko 10 posto građana nema izabranog liječnika. Posljedica je to lošeg planiranja i nakon odlazaka starijih kolega u zasluženu mirovinu, često po 4-5 godina te ambulante budu “pokrivene” tzv. timom bez nositelja. U praksi to znači česte, katkad i svakodnevne, promjene liječnika u ambulanti i jasno je da se tu gubi svaki smisao kontinuirane zdravstvene skrbi, koja je temelj obiteljske medicine. Velika većina pacijenata upravo će vam to istaknuti kao najveći problem.
U kojoj mjeri manjak kadra u obiteljskoj medicini već sada utječe na kvalitetu i kontinuitet skrbi za pacijente?
Kao što sam već spomenuo, kontinuitet se u brojnim ordinacijama izgubio. To i mladim liječnicima izaziva velike frustracije jer ne poznaju dovoljno pacijente u novim ambulantama u koje dođu raditi na zamjenu, i to povećava mogućnost pogrešaka. Nerijetko nemaju vremena ni za osnovne preventivne preglede, koji bi morali biti temelj rada u obiteljskoj medicini. Sve to mlade kolege odbija od obiteljske medicine kao specijalizacije, što je zaista velika šteta.
Često se govori o prevelikom administrativnom opterećenju liječnika. Koliko to u praksi smanjuje vrijeme koje ostaje za pacijenta?
Neki podatci govore kako se u današnjem radu u obiteljskoj medicini pola vremena provede na administriranje. Često su mi se pacijenti žalili nakon pregleda kod liječnika kako ih “nije ni pogledao, nego je samo tipkao u kompjutor”. Nažalost, to smo obavezni raditi i mi bismo bili najsretniji kada bi taj dio posla umjesto nas odradio administrator ili još bolje – postojeća digitalna rješenja. Nijedan liječnik ili medicinska sestra nisu se ovim poslom počeli baviti kako bi rješavali papirologiju, nego da se mogu baviti pravom medicinom. Ako nakon rješavanja papirologije nama u prosjeku za pregled pacijenta ostane između 3 i 5 minuta, onda je jasno da to nije dovoljno i da se tu nešto mora popraviti.
Može li se problem administracije riješiti organizacijskim promjenama ili je riječ o dubljem strukturnom problemu sustava?
Mi smo u Domu zdravlja Zagreb – Centar problem administracije riješili uvođenjem administratora u ljetnim mjesecima kada je opterećenje ordinacija dvostruko. To se pokazalo kao fenomenalno rješenje jer je više od trećinu ukupnog posla ordinacije rješavao administrator. Liječnik i medicinska sestra u tom su periodu mogli napraviti čak četiri puta više preventivnih pregleda. U konačnici i pacijenti su bili presretni jer su im ordinacije bile značajno dostupnije tako da rješenje može biti i vrlo jednostavno.
Koliko su digitalni alati u zdravstvu (e-uputnice, e-naručivanje, digitalni kartoni) stvarno olakšali rad liječnicima, a gdje još postoje ozbiljni nedostaci?
Radi se o sjajnim rješenjima koja su pomogla i liječnicima i pacijentima. Hrvatska je po korištenju digitalnih alata u zdravstvu u samom vrhu EU iako se mi često podcjenjujemo. Međutim, i te alate treba znati koristiti. E-mail je, recimo, odličan ako svaki upit bude jasno formuliran i strukturiran. No ako svaki od mojih 2000 pacijenata samo pošalje sve svoje nalaze i otpusna pisma mailom bez jasnog upita ili zahtjeva, onda to samo otežava posao i oduzima vrijeme, koje ionako nemamo.
Sve se češće spominje uloga umjetne inteligencije u medicini. Vidite li AI kao realnu pomoć u primarnoj zaštiti ili kao nešto što je još daleko od prakse?
Umjetnu inteligenciju vidim kao ogromnu priliku za naše zdravstvo. Tijekom mandata ravnatelja Doma zdravlja Zagreb – Centar inzistirao sam upravo na uvođenju takvih rješenja i mogu reći da smo tu imali jako dobre rezultate u više različitih djelatnosti, među kojima su obiteljska medicina, radiologija, citologija, ginekologija, biokemijski laboratorij… Ako znamo da su nam najveći problem administracija i trijaža pacijenata, a upravo tu AI pruža enormne mogućnosti, jasno je da je njeno uvođenje u obiteljsku medicinu neminovno. No treba svakako paziti i na nova zakonska ograničenja zbog kojih implementacija AI-a u Europi, pa i u RH ipak ide značajno sporije nego, recimo, u SAD-u.
Zašto obiteljska medicina i dalje nije dovoljno atraktivna mladim liječnicima i što bi moglo promijeniti taj trend?
Opterećenje liječnika, kako administrativno tako i ukupno radno opterećenje, jedan je od ključnih izazova s kojima se danas susrećemo. S povećanjem opsega posla raste i mogućnost pogrešaka, što opravdano izaziva zabrinutost među kolegama. Dobra je vijest da rješenja postoje te da će se, njihovom postupnom implementacijom, opterećenje liječnika smanjivati. Time će se istodobno stvarati bolji uvjeti za rad, ali i povećati interes mladih kolega za obiteljsku medicinu.
Koliko je danas realno osigurati dovoljno vremena za kvalitetan pregled i razgovor s pacijentom u okviru postojećeg sustava?
U ovome trenutku to je moguće eventualno u nekim manjim ordinacijama koje imaju po 800-900 pacijenata. U RH je prema HZZO-u optimum 1700 pacijenata, dok je maksimum 2125 pacijenata. U takvoj velikoj ordinaciji, kakvih je sve više jer je liječnika sve manje, gotovo je nemoguće uza sve organizacijske vještine omogućiti dovoljno vremena za kvalitetan pregled i razgovor. Pacijenti to sve češće primjećuju i žale nam se iako nas razumiju i shvaćaju uzrok problema.
Gdje se, po vašemu mišljenju, najčešće gubi kontinuitet skrbi za pacijenta – u komunikaciji između primarne i bolničke razine ili negdje drugdje?
Često se govori o komunikaciji između primarne i bolničke razine, ali zaboravljamo da postoji ogroman broj zanimanja koja skrbe o jednom jedinom pacijentu. Tu su osim liječnika obiteljske medicine i bolničkih specijalista i patronažne sestre, njega u kući, fizioterapeuti u kući, palijativni timovi, epidemiolozi, gerontodomaćice… Svi nažalost, odvojeno i bez adekvatne komunikacije s kolegama, vode brigu o istom pacijentu. Svojedobno smo s Medicinskim fakultetom i profesorom Aleksandrom Džakulom radili na projektu “Kompleksni pacijent”, pri čemu smo razmišljali kako povezati sve te zdravstvene djelatnike da se među njima ne bi zbog manjka komunikacije gubili značajni podatci. Tko god je imao stariju i nemoćnu osobu na brizi, zna koliko je to složen problem i povezivanjem svih ovih djelatnika u funkcionalan sustav riješili bismo problem gubitka skrbi za pacijenta.
Ako biste morali izdvojiti jednu promjenu koja bi najbrže poboljšala funkcioniranje primarne zdravstvene zaštite, koja bi to bila?
Svakako su to administratori u timu obiteljske medicine. Bio sam na brojnim europskim i svjetskim kongresima obiteljske medicine i gotovo da nema sustava kojemu administratori nisu sastavni dio tima obiteljske medicine. Razlog je jasan – ogroman je deficit liječnika i medicinskih sestara te se svi trude svim silama zadržati ih u sustavu ponajprije rasterećenjem posla koji ne spada u medicinski. Vjerujem kako ćemo uskoro i mi imati implementiran taj projekt kako bismo poboljšali funkcioniranje primarne zdravstvene zaštite.
(Ida Balog)
