Disocijativna amnezija je psihološki poremećaj gdje um blokira pristup važnim osobnim informacijama, najčešće kao obrana nakon teške traume. Nije riječ o običnom zaboravu, već o dubokom potiskivanju koje osobu štiti od preplavljujuće i nepodnošljive boli.
Zamislite da dijelovi vašeg života, važni događaji ili čak identitet, nestanu iz sjećanja. To je srž disocijativne amnezije, stanja koje se ne može objasniti zaboravnošću niti fizičkom ozljedom mozga. Riječ je o moćnom, nesvjesnom obrambenom mehanizmu. Kada je stvarnost previše bolna – zlostavljanje u djetinjstvu, ratne strahote ili nasilni napad – um može “isključiti” pristup tim sjećanjima kako bi zaštitio osobu od psihičkog sloma. Važno je razumjeti da sjećanja nisu izbrisana; ona su pohranjena, ali duboko potisnuta, nedostupna svijesti, no i dalje mogu potiho utjecati na ponašanje, odnose i emocionalne reakcije.
Praznine u pamćenju
Glavni simptom su značajne praznine u pamćenju koje su nedosljedne s normalnim zaboravljanjem. Osoba se možda ne sjeća mjeseci ili godina zlostavljanja ili dana provedenih u borbi. Ironično, mnogi pojedinci nisu svjesni tih “rupa” u sjećanju sve dok ih netko drugi ne suoči s događajem kojeg se ne mogu sjetiti ili dok ih okolnosti ne natjeraju da potraže pomoć zbog drugih problema, poput depresije ili poteškoća u vezama. Kada se amnezija tek pojavi, osoba može djelovati zbunjeno. Neki osjećaju izrazitu tjeskobu, dok su drugi, paradoksalno, potpuno ravnodušni, što svjedoči o snazi disocijacije kao obrane od boli.
Kod selektivne amnezije, pojedinac se sjeća nekih, ali ne svih, događaja unutar tog perioda. Rjeđi, ali teži oblici uključuju generaliziranu amneziju, kod koje dolazi do potpunog gubitka sjećanja na vlastiti identitet i životnu povijest.
Poremećaj se manifestira u nekoliko oblika. Najčešća je lokalizirana amnezija, gdje osoba ne može prizvati sjećanja iz specifičnog vremenskog razdoblja vezanog uz traumu. Kod selektivne amnezije, pojedinac se sjeća nekih, ali ne svih, događaja unutar tog perioda. Rjeđi, ali teži oblici uključuju generaliziranu amneziju, kod koje dolazi do potpunog gubitka sjećanja na vlastiti identitet i životnu povijest. Postoji i sistematizirana amnezija, gubitak pamćenja za specifičnu kategoriju informacija, poput svih sjećanja vezanih uz jednu osobu, te kontinuirana amnezija, u kojoj osoba zaboravlja svaki novi događaj čim se on dogodi. Ovi se oblici mogu i preklapati.
Fuga može trajati od nekoliko sati do mjeseci, a osoba tijekom nje može djelovati potpuno normalno. Tek kada se stanje naglo prekine, pojedinac se nađe u nepoznatoj okolini, bez sjećanja kako je tamo dospio
Najdramatičniji i najrjeđi oblik je disocijativna fuga, od latinske riječi za “bijeg”. To je stanje u kojem se amnezija kombinira s naizgled svrhovitim putovanjem. Osoba iznenada napušta svoj dom i obitelj te može otputovati daleko, preuzeti novi identitet i započeti novi život, potpuno nesvjesna svoje prošlosti. Fuga može trajati od nekoliko sati do mjeseci, a osoba tijekom nje može djelovati potpuno normalno. Tek kada se stanje naglo prekine, pojedinac se nađe u nepoznatoj okolini, bez sjećanja kako je tamo dospio, često preplavljen osjećajima srama, tuge i straha.
Dijagnoza i put oporavka
Dijagnoza se postavlja klinički, isključivanjem fizičkih uzroka, a procjenjuje se da oko 1,8 posto odraslih doživi ovaj poremećaj godišnje. Dok je trauma uzrok, postoji i rasprava o prirodi “potisnutih” sjećanja. Neki stručnjaci tvrde da se traumatični događaji zapravo vrlo dobro pamte, te da se “ponovno otkrivena” sjećanja mogu objasniti i običnim zaboravom nečega što u djetinjstvu nije shvaćeno kao zlostavljanje. Bez obzira na to, put oporavka oslanja se na psihoterapiju. Stvaranje sigurnog okruženja ključan je prvi korak. Cilj terapije nije samo vratiti pamćenje, već pomoći osobi da obradi temeljnu traumu, da joj da smisao i integrira je u cjelovitu životnu priču, omogućujući joj da krene dalje. ( Ordinacija.hr )
